dr. sc. Jadranka Polović: KATALONIJA – OBOJENA REVOLUCIJA

0
170

 

Europsku je javnost zatekla vijest da je donedavni predsjednik Katalonije Carles Puigdemont, zajedno s pet članova svoje vlade pobjegao u Belgiju, državu članicu EU-a koja će razmatrati pružanje političkog azila „hrabrom“ katalonskom vodstvu. Vrlo dvosmislenu izjavu koju je dao na danas održanoj presici u Bruxellesu – nemam namjeru izbjeći sudski proces u Španjolskoj, međutim neću se vratiti dok ne dobijem jamstva da me tijekom suđenja čeka „fair treatment“, Pudgemont je potkrijepio zanimljivom preporukom ostatku svoje vlade, osobito zamjeniku premijera Oriolu Junquerasu (koji očito nije bio upoznat s planom svoga nadređenog) da ostanu u Kataloniji kao „legitimni članovi katalonske vlade“. Dok je španjolska policija ove legitimne članove vlade već uklonila sa scene, a Parlament Katalonije upravo prestao s djelovanjem do održavanja novih izvanrednih izbora zakazanih za 21. prosinac, Pudgemont je unajmio odvjetnika specijaliziranog za slučajeve ekstradicija i političkog azila – 68-godišnji Paul Bekaert branio je čitav niz članova baskijske organizacije ETA-e, ali i kurdskog teroristu Fehriye Erdala. Budući da belgijski sud tradicionalno iskazuje nepovjerenje u primjenu vladavine prava u Španjolskoj, pristup koji definitivno nije uobičajen među članicama EU, može se očekivati da će „hrabri“ Pudgemont novu katalonsku pobunu pripremati u izgnanstvu, odnosno pod zaštitom članice EU, istovremenomo u samom sjedištu Europske unije. Stvarno zanimljivo!

Loading...

Samo tjedan prije španjolska je vlada aktiviranjem članka 155. Ustava, razrješila dužnosti katalonsku Vladu i sazvala prijevremene izbore za 21. prosinac. Puigdemonta, kao predvodnika „pokreta otpora“, u Španjolskoj čeka podizanje optužnice zbog pobune, neposluha i malverzacija s proračunskim sredstvima, moguća kazna zatvora od čak 30 godina. Politički azil za katalonsko vodstvo podijelio je belgijsku političku scenu – dok je belgijski ministar migracija,Theo Francken, istovremeno i dužnosnik političke stranke koja promiče neovisnost Flandrije i ima jake veze s katalonskim separatističkim pokretom, najavio davanje azila Pudgemontu i članovima njegove vlade, belgijski premijer Charles Michel odbacio je tu mogućnost. Ova situacija dovodi do nesporazuma u odnosima koalicijskih partnera liberala i flamanskih nacionalista, ali svakako svjedoči ne samo o podjelama unutar Belgije, već i unutar EU.

Katalonska vlada na čelu s Pudgemontom uvjerila je sama sebe, ali i uz pomoć mainstream medija i najširu europsku javnost, u vlastitu kulturnu superiornost, međunarodnu potporu, time i potpunu nadmoć nad vladom u Madridu, nakon čega je iznimno neodgovorno i lakomisleno proizvela neviđenu krizu u povijesti suvremene Španjolske koja će nesumnjivo ostaviti duboke podjele u društvu. Politička volja autističnog separatističkog vodstva, koje je imalo većinu u Generalitatu i nije pristajalo ni na kakav kompromis, bila je usmjerena isključivo prema odcjepljenju, izuzimajući iz rasprave bilo kakve ideje koje nisu secesionističke (odbijanje rasprave o federalnom statusu). Nakon što su Kataloniju izveli iz ustavnih i pravnih okvira, a građane zaveli romantičarskim narativom o „tisućljetnom snu“ koji konstruira viziju imaginarne, idealne slobode, i budućeg blagostanja za koji se vrijedno boriti, Pudgemont i ekipa odlučili su se za „častan izlaz“ iz ove situacije. Dakle, katalonsko vodstvo podvijenog repa našlo se zajedno u kukavičkoj raboti – nečasnom bijegu u Belgiju gdje će zatražiti, ni manje ni više, nego politički azil pred kaznenim progonom koji ih čeka u Španjolskoj.

Dvije razine odgovornosti bivše katalonske Vlade –  pravna i moralna proizilaze iz loše  analitičke procjene. Ili je možda s namjerom izostala rasprava o ekonomskoj i političkoj, osobito socijalnoj budućnosti samostalne Katalonije? U ideji favoriziranja katalonske samostalnosti sudjelovali su brojni mainstream mediji (mnogi i u Hrvatskoj) koji su kombinacijom političkih i informativnih aktivnosti, uz iskorištavanje prosvjednog potencijala Katalonaca, separatističkoj Vladi otvorili prostor, time i ogromne mogućnosti manipuliranja ne samo katalonskim već, svakako, i europskim javnim mnijenjem. Ovakvim raspletom, za sada je okončana još jedna u nizu obojanih revolucija, u režiji sila kojima je cilj destabilizacija Europe. Ipak, obojana revolucija po prvi put zatresla je veliku i demokratski stabilnu, staru članicu EU-a. Naime, fondacija Georga Sorosa, uvijek nesebična kad su u pitanju aktivnosti koje potkopavaju vlade i suverene države, još od 2014.g. financira katalonske separatističke nevladine organizacije. Projekt katalonske neovisnosti bio je poduprijet i sredstvima Carnegie i Rockefeller fondacija, te američke zaklade NED, koji su združeno, još od 2010. g financirali neprofitnu organizaciju „Independent Diplomat“ s ciljem lobiranja u međunarodnim institucijama za ideju katalonske samostalnosti. Puigdemont je za svoju kampanju angažirao i Jeremy Rifkina, vrlo kontraverznog sociologa, bliskog Sorosu, i savjetnika niza europskih političara, odreda atlantista i globalista – od Romana Prodija, Manuela Baroza do Jean Claude Junkera. Preko nogometnog kluba Barcelona i Rothschild banka također sponzorira projekt katalonske neovisnosti. Ideja slabljenja Europe usko je povezana s podrivanjem velikih država, potporom regionalizaciji (čitaj feudalizaciji Europe), i stvaranjem niza slabih država ovisnih o Bruxellesu koji umjesto njih postaje nositelj suverenosti. Španjolska ima strateški važan položaj na spoju Europe i Afrike, u zapadnom Sredozemlju i u središnjem dijelu istočnog Atlantika, a samostalnost Katalonije svakako bi utjecala na novi raspored snaga (vojnih baza) na Iberijskom poluotoku, na status Gibraltara (osobito tijekom Brexita), transport plina iz Afrike, te bi svakako oslobodila prolaz projektu nekontroliranog ulaska migranata u Europu.

Zbog toga mediji nikada nisu ulazili u meritum stvari! Npr. koja je stvarna razina potpore katalonskoj neovisnosti među građanima Katalonije. Činjenica da su katalonske vlasti nametnule provedbu referenduma bez stvarnih demokratskih jamstava, bez kontrole glasanja i prebrojavanja glasova ( kontrolu su provodile pro-organizacije koje je kontrolirao i sponzorirao Generalitat), a zbog čega je referendum bio potpuno upitan u smislu demokratskog legitimiteta, nije uopće brinula mainstream medije koji su u čelnicima Katalonije vidjeli „glasnogovornike“ vjekovnog stremljenja katalonskog naroda, iako je bilo sasvim jasno da zastupaju stav jedne manjine. Nacionalni, čak nacionalistički diskurs separatističkog vodstva Katalonije dominirao je agresivnom kampanjom, iako je po pitanju neovisnosti katalonsko društvo duboko podijeljeno. Naime, sudeći prema rezultatima posljednja tri ciklusa regionalnih izbora (2010., 2012., 2015.) kao i anketama pred referendum, daleko više od 50% građana protivi se odcjepljenju, međutim, o njihovim stavovima uglavnom se nije smjelo govoriti, niti su oni kao glasači „protiv“ imali pristup medijima.

Prema službenim podacima Katalonija se izjašnjavala protiv odcjepljenja. Ustav iz 1978.g. odobren je u Kataloniji s 90,46% glasova za i uz sudjelovanje 68% birača. Statuti autonomije iz 1979.g. i 2006. usvojeni su sa 88% odnosno 74% glasova te sa izlaznošću od 60% i 49%. Na općim katalonskim izborima 2015.g. stranke koje zastupaju neovisnost dobile su manje glasova od ostalih 48% iako su zbog izbornog zakona dobile više zastupnika. Ako se pak rezultati referenduma od 1. listopada smatraju validnim, sudjelovalo je tek 43% građana od čega je 90% glasalo za neovisnost, što čini svega 38% građana Katalonije. Tijekom izglasavanja Zakona o referendumu, Katalonske su vlasti nedvojbeno povrijedile ne samo odredbe španjolskog Ustava već i Statuta Katalonije koji jasno propisuje dvotrećinsku većinu, dakle 90 glasova, da bi se odobrili ovako važni zakoni. Zakon o referendumu usvojen je sa samo 72 glasa, a da nema nikakvog konsenzusa o odcjepljenju, bilo je vidljivo kada je na ulice Barcelone izašla ogromna „tiha većina“ koja se jasno izjasnila protiv odcjepljenja. Pravo je pitanje temeljem čega su Katalonci zapravo proglasili samostalnost! U ovom ilegalnom poduhvatu katalonska je vlada zapravo prestala funkcionirati kao organizacijski oblik države te napustila legalni status pokrajinskih vlasti, zbog čega je postala ilegalna separatistička tvorevina. Referendum nije imao savjetodavni karakter već namjeru da izazove pravne posljedice, a organizacijom ovog ilegalnog referenduma katalonska je vlada u potpunosti odbacila polovicu vlastitog naroda koji uopće nije želio glasati niti razmišljati o samostalnosti i neovisnosti Katalonije.

Zahtjev za fiskalnom samostalnošću, postao je temelj kojim su katalonske vlasti podpaljivale u javnosti osjećaj uskraćenosti i otpor prema središnjoj vladi nakon čega su jednostavno ali iznimno snažno započele manipulirati nezadovoljstvom građana. Prvi zahtjevi za samostalnošću Katalonije pojavili su se 2011.g. u razdoblju kada je financijska i gospodarska kriza snažno zahvatila Španjolsku, a milijuni građana izgubili posao. Nakon puknuća „stambenog mjehura“ u prvi je plan izletjelo pitanje katalonskog fiskalnog deficita (74 milijarde eura) Ne treba zaboraviti, da visoko zadužena Katalonija zapravo otplaćuje dug njemačkih banaka koje su se desetljeće prije jako „zaigrale“ napuhavanjem stambenog mjehura, odnosno građenjem gradova – duhova koji danas nikome ne trebaju. Manuel Ballbe Malloi, sveučilišni profesor iz Barcelone, napominje da bi Katalonija eventualnom neovisnošću „prešla iz zavisnosti od Madrida u zavisnost od Njemačke koja bi, u skladu s interesima europske jezgre (Njemačke i Francuske), ovu regiju pretvorila u svoj „južni land“ (D. Vujica, Prometej, 2017.)

Kao što vidimo, brojne tvrtke sa stoljetnom katalonskom tradicijom premijestile su ili premještaju svoja sjedišta u druge španjolske gradove, na tisuće građana prebacuje svoje bankovne račune izvan Katalonije.  Katalonija, koja, poput Španjolske, dijeli sudbinu visokozaduženih europskih zemalja, s izrazitim dugom i niskim kreditnim rejtingom, mogla bi se nakon samostalnosti suočiti s bankrotom, ali ta mogućnost, tijekom intenzivne kampanje, nikako nije bio predmet rasprave. Možda je dostatno spomenuti da su njemačke korporacije, a Njemačka je glavni gospodarski partner Katalonije, već i prije referenduma prebacile svoje sjedište u Madrid, dok je Amazon obustavio izgradnju najvećeg logističkog centra u Europi.

Iako se katalonsko separatističko vodstvo nadalo da će slučajevi Kosova i Krima uvelike utjecati na stav EU-a, to se zapravo nije dogodilo. Osobito Španjolska ne priznaje neovisnost Kosova, a sve članice EU i NATO-a koje su ovu državu priznale zapravo ističu da kosovski slučaj smatraju sui generis. Nadalje, pozivanje na Krimski slučaj također je bez osnove jer Krim nikada nije bio autonomna pokrajina, već republika, temeljem čega se odlučio pripojiti Rusiji. I u jednom, kao i u drugom slučaju, društvo je bilo jedinstveno u pogledu neovisnosti, što s Katalonijom nikako nije bio slučaj. Španjolska je demokratska država, a politički sustav je utemeljen na vladavini prava, a „policijsko nasilje i teror“ na dan referenduma zapravo je izmišljen narativ jer se radilo o srazmjernom postupanju policijskih snaga u procesu zaustavljanja ileglalnog referenduma, ali i samoobrane.

Katalonski separatisti suočili su se s odlučnošću španjolske vlade kojoj je konzervativni Marijano Rahoj osigurao potporuu u Parlamentu. Političke stranke uglavnom su suglasne da u ovom trenutku ovlaštenja autonomije budu suspendirana. Sam Rahoj je rekao da ova odluka nije protiv autonomije niti katalonskog Parlamenta već protiv skupine ljudi koji manipuliraju zbog čega je bilo nužno uspostaviti nadzor nad katalonskom policijom i medijima. Treba napomenuti kako je katalonska policija nakon početnog kolebanja sasvim odana vladi u Madridu. Iako je španjolska vlada odbila priznati rezultate referenduma o neovisnosti, ministar vanjskih poslova upravo je najavio da je rasprava o mogućem proširenju autonomije te regije svakako moguća.

 

Original možete pronaći na geopolitika.news