dr. sc. Jadranka Polović: JUGOISTOK EUROPE I “RUSKA PRIJETNJA” (1. dio)

 

United Group, telekomunikacijska i medijska grupa čiji je vlasnik spomenuti američki investicijski fond, a koja je u jugoistočnoj Europi prisutna i kao vlasnik televizije N1, postala je vlasnik u Hrvatskoj Nove TV i Doma TV, ali u Sloveniji POP TV-a kao i Kanala A.

Tijekom nedavne posjete Crnoj Gori, američki se potpredsjednik Mike Pence još jednom žestoko okomio na Rusiju, optužujući je za destabilizaciju regije. “Rusija nastavlja silom iscrtavati nove granice na zapadnom Balkanu i čini sve da potkopa demokraciju, međusobno vas podijeli i razdvoji od ostatka Europe”, rekao je Pence, čije izjave treba razmatrati u kontekstu najnovijih proširenih sankcija za Rusiju koje je američki Kongres uveo krajem srpnja. Na tragu obnovljenog hladnoratovskog sukoba Rusije i Zapada na jugoistoku Europe, osobito su se u fokusu velikih sila našle ”slabe” države Zapadnog Balkana, za sada izvan NATO-a – Makedonija, Srbija i Bosna i Hercegovina, koje Sjedinjene Države i Rusija nastoje privući u sferu svog interesa.

Iako se izjave američkih dužnosnika u državama regije, u pravilu nikada ne propituju, ipak, čini se kako je američki potpredsjednik, kao istinski predstavnik američke “duboke države” ovog puta manipulativno zamijenio teze. Dva pitanja traže odgovore: prvo, kakva je pozicija Sjedinjenih Država na jugoistoku Europe, i drugo, je li američki potpredsjednik realno ocijenio ulogu i ponašanje Rusije, te u kolikoj je mjeri prisutan “maligni” ruski utjecaj i razina ”ruske prijetnje” u regiji.

Politiku Sjedinjenih Američkih Država prema u regiji u kojoj su aktivno prisutne još od završetka hladnog rata, moguće je sagledati u kontekstu kompleksnog diplomatskog, ali i vojnog pristupa, čiji je cilj bio uspostavljanje nove geopolitičke konfiguracije prostora bivše Jugoslavije. Intenzitet pristupa ove globalne sile ovisio je o razmjerima krize, ali i o pristupima administracija: od početne nezainteresiranosti Georga Busha, starijeg (1989-1993), snažne involviranosti i lidershipa Billa Clintona (1993-2001) pa do Georga Busha, mlađeg (2001-2009) koji je priznavanjem državnosti Crne Gore i Kosova započeo proces dekompozicije Srbije (koji još uvijek nije dovršen), te snažno poticao integraciju regije u NATO i EU. Bez obzira na različite pristupe tri američka predsjednika, nesumnjivo se može govoriti o kontinuitetu američke politike prema regiji koji se nastavio i tijekom mandata Obamine administracije (2009-2017). Naime, Sjedinjene su Države, tijekom dva desetljeća regionalne nestabilnosti, na prostoru regije uspostavile čvrstu dominaciju temeljenu na:



1.) vojnom angažmanu: pružanjem logističke potpore hrvatskoj vojno – redarstvenoj akciji Oluja kao i preuzimanjem vodeće uloge u NATO-voj zračnoj operaciji Deliberate Force koja je tijekom ljeta 1995.g. vođena nad prostorom BiH, Sjedinjene su Države presudno utjecale na uspostavu vojno-političke ravnoteže između zaraćenih strana čime su stvoreni uvjeti za mirovne pregovore. Nadalje, NATO-va operacija Allied Force, pokrenuta 1999.g. protiv SR Jugoslavije, a pod izravnim vodstvom SAD-a, imala je uz vojni i vrlo snažan politički učinak koji je ostavio Slobodana Miloševića bez međunarodne potpore, poglavito bez potpore Moskve, što je presudno utjecalo na njegovo odstupanje s vlasti. Iako bez legitimiteta Vijeća sigurnosti UN-a, operacija Allied Force bitno je promijenila stavove zapadne javnosti, ojačala kredibilitet NATO-a, ali i utjecaj Sjedinjenih Država na buduća mirovna rješenja u regiji;

2.) diplomatskim inicijativama: Washingtonski sporazum, 1994; Daytonski mirovni sporazum, 1995; Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, 1998; Vojno-tehnički sporazum, 1999; Ohridski sporazum, 2001., najvažnija su diplomatska rješenja kojima su okončana ratna zbivanja i stabilizirana regija, nakon čega je postao vidljiv utjecaj SAD-a na geopolitičku rekonfiguraciju regije, osobito na teritorijalno “sužavanje“ Srbije uspostavom novih državnih jedinica: Crne Gore (2005.) i Kosova (2008.) te posljedično na snažnom političkom utjecaju na vlade svih zemalja u regiji. Poduzetim diplomatskim i vojnim akcijama, Sjedinjene su Države presudno utjecale na završetak rata, mirovna rješenja, stabilizaciju regije i oblikovanje tranzicijskih procesa u novonastalim državama;

c) programima javne diplomacije i pomoći: kompleksnost američkog pristupa proizilazi iz usklađenog djelovanja američke službene politike s djelovanjem brojnih vladinih i nevladinih organizacija kao dijela javne diplomacije (Project Democracy, USAID, NDI, IRI, Open Society….), koje su svojim specijaliziranim znanjima i strategijama, prilagođenim izvozu demokracije, zapravo snažno utjecale na političke procese u regiji prije svega financijskom potporom i ciljanim programima razvoja medija i nevladinog sektora, jačanja oporbenih političkih stranaka i dizajniranjem forme njihovog koalicijskog povezivanja. Ovakvu praksu djelovanja Sjedinjene Države primjenjuju na području Istočne Europe još od kraja osamdesetih, kada je poljska Solidarnost, koju su podupirali USAID, NED i CIA, postala paradigma promjene režima, tj. koristan instrument u ostvarenju geopolitičkog cilja “pokapanja komunizma“. Strategiju koalicijskog povezivanja oporbenih stranaka na izborima u Hrvatskoj 2001.g., a s ciljem promjene vlasti osmislio je i proveo američki IRI (International Republican Institute), a gotovo istovremeno američke su obavještajne službe uspješno pripremile i detroniziranje Slobodana Miloševića u Srbiji. Američke specijalizirane agencije i u narednim su godinama vrijedno radile na uspjehu pojedinih “obojenih revolucija“ u Istočnoj Europi i bivšim sovjetskim republikama: Gruziji (2003), Ukrajini (2004) i i Kirgistanu (2005), a imale su veliki utjecaj na revolucionarna zbivanja na sjeveru Afrike (Arapsko proljeće, 2011)

d) politici proširenja NATO-a: nakon ulaska Bugarske i Rumunjske 2004.g., američka se politika snažno založila za ulazak tri države Zapadnog Balkana – Hrvatske, Albanije i Makedonije u NATO. Bez obzira na izostavljanje Makedonije, na summitu NATO-a u Bukureštu 2008.g., ostaje činjenica kako je NATO kroz različite programe i pripreme za prijam, presudno utjecao na transformaciju obrambenih i vojnih sposobnosti ovih država. NATO je trećim krugom proširenja sigurnosno ”zaokružio” prostor Zapadnog Balkana čime je, vjerovalo se, nesumljivo trebao doprinijeti stabilnosti regije i umanjiti destabilizirajuće učinke preostalih potencijalno kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine i Kosova.

Ipak, implementacija zamišljenog vrijednosnog modela: copy paste zapadne liberalne demokracije na prostoru Zapadnog Balkana imala je ograničene dosege zbog niza razloga koji proizilaze iz unutarnjih slabosti regije, što nikako ne isključuje i djelovanje izvanjskih, uglavnom zapadnih, aktera koji su presudno utjecali na odabir tranzicijske strategije, politički i gospodarski ustroj novonastalih država, kao i na transformaciju društvenih odnosa. Nakon dvadeset godina procesa demokratizacije Zapadnog Balkana, sve je očitije kako uspostavljeni institucionalni okvir političkog i gospodarskog, a time i šireg društvenog sustava iskazuje brojne slabosti. Posljedice procesa europeizacije regije, koji se odvijao/a pod snažnim političkim i gospodarskim pritiscima međunarodnih aktera, ogledaju se u duboko nepravednim društvima koja izložena udarima globalizacije gube sposobnost promišljanja vlastitog razvoja. Naime, koncept izvoza demokracije koji je uključio i usvajanje neoliberalnog ekonomskog modela proizveo je u državama regije brojna otvorena pitanja koja podrivaju mogućnosti ukupnog društvenog razvoja što Zapadni Balkan čini izrazito nestabilnim područjem. Naime, angažman velikih zapadnih sila, osobito Sjedinjenih Država na prostoru jugoistočne Europe, koji danas uključuje slabe članice Europske unije – Sloveniju, Hrvatsku, Rumunjsku, Bugarsku i Grčku, kao i slabe države Zapadnog Balkana, rezultirao je upitnim političkim rješenjima koji su, umjesto obećanja političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta, većinu zemalja regije učinili sigurnosno nestabilnim, ekonomski i politički potpuno ovisnim o Zapadu.

Ipak, regija je postala ogromno tržište, izvor vrlo profitabilne zarade za sve u krizu involvirane aktere, te trenutno poligon za međusobne obračune. Kada je riječ o Sjedinjenim Državama i Rusiji, njihov sraz u regiji moguće je analizirati poglavito kroz aspekte ”nove energetske politike” SAD-a. Sjedinjene su Države, pored trenutne usmjerenosti na osiguravanje tržišta za američke izvoznike tekućeg prirodnog plina, zapravo tijekom godina razvile širom regije vrlo unosan NATO ”biznis” koji uključuje, najjednostavnije rečeno, izgradnju vojnih baza, prodaju vojne opreme i naoružanja svakoj državi regije koja se ”usklađuje sa standarima NATO-a”. Radi se, naravno, o poslovima koji donose ogroman profit vojno korporativnom sektoru SAD-u, ali i vodećih europskih zemalja. Nadalje, američke su kompanije, osobito one na čijem su čelu bivši političari (Madeleine Albright), zapovjednici NATO-a (Wesley Clark) ili šefovi CIA-e (David Petraeus) među najvećim stranim investitorima u regiji, bilo da je riječ o telekomunikacijama, rudnim bogatstvima, izgradnji autocesta, ovladavanju poljoprivrednim površinama i strateškim kompanijama u državnom vlasništvu ili medijima. Tako su npr. u regiji vrlo indikativne, široko rasprostranjene aktivnosti američkog investicijskog fonda KKR, u čijoj vlasničkoj strukturi dominiraju najpoznatije američke banke – Morgan Stanley, Merrill Lynch i Bank of America, ali i ime bivšeg šefa CIA-e, Davida Petraeusa. Dakle, KKR istovremeno kupuje dugove srpskih privatnih kao i državnih kompanija (nenaplativa potraživanja banaka), čime stječe udio u vlasništvu istih, te preuzima hrvatske i slovenske medije. Kako smo imali prilike vidjeti, United Group, telekomunikacijska i medijska grupa čiji je vlasnik spomenuti američki investicijski fond, a koja je u jugoistočnoj Europi prisutna i kao vlasnik televizije N1, postala je vlasnik u Hrvatskoj Nove TV i Doma TV, ali u Sloveniji POP TV-a kao i Kanala A. Inače, ova je kompanija vlasnica i regionalnih operatera SBB i Telemach, te se procjenjuje da ima oko dva milijuna Pay TV korisnika u zemljama bivše Jugoslavije. Svakako ova će transakcija osigurati Sjedinjenim Državama snažan utjecaj na kreiranje javnog mnijenja u regiji zbog čega je moguće zaključiti kako na kupovinu nisu utjecali isključivo ekonomski motivi.

I Rusija svoju prisutnost u regiji širi već više od dva desetljeća, prije svega preko investicijskih i energetskih projekata. Osobito je globalna financijska kriza, 2008. potakla ruska ulaganja, što je nesumnjivo doprinijelo širenju njenog utjecaja. O ruskom utjecaju na prostoru srednje i istočne Europe govori i izvještaj Centra za strateške i međunarodne studije / Center for Strategic & International Studies (The Kremlin Playbook: Understanding Russian Influence in Central and Eastern Europe, 2016) u kojem se navodi da „maligni“ ruski utjecaj u srednjoj i istočnoj Europi ima dva aspekta: ekonomski i politički. Prema ključnim premisama ove studije, ruski je utjecaj u ovim zemljama usmjeren prema važnim strateškim gospodarskim sektorima (energetski i sektor nekretnina, financije i mediji) kojima ruske korporacije „manipuliraju“, koristeći se slabostima njihovih ekonomskih sustava, ali i prema podrivanju demokracije i političkog sustava na način da potiču političke podjele i pružaju potporu populistima, euroskepticima i političkim strankama nacionalističke orijentacije, kao i „simpatizerima“ Rusije.

Što se tiče Zapadnog Balkana, ruske su investicije vrlo ozbiljno ušle u bankarski sektor regije, 2013.g., kada je najveća komercijalna banka u Rusiji Sberbank grupacija, većinski u državnom vlasništvu, preuzela austrijsku Volksbank  nakon čega je, unatoč sankcijama Zapada, uslijedio porast ekonomskih aktivnosti ruskih kompanija u regiji. Osiguravajući tvrtkama u regiji kreditne aranžmane pod uvjetima povoljnijim od zapadnih financijskih institucija (Agrokor), Sberbank je znatno ojačala ruski utjecaj na Balkanu. Nadalje, ruske su kompanije širom regije snažno zastupljene u petrokemiji, posebno u Srbiji i Republici Srpskoj. Međutim, svakako najznačajniji čimbenik ruskog utjecaja na Balkanu je energetska ovisnost svih zemalja regije o ruskim energentima, zbog čega je do prije nekoliko godina Rusija bila nezamjenjiv gospodarski partner za zemlje regije koje su u velikoj mjeri bile upućene na isporuke prirodnog plina iz Rusije.

Ruske kompanije, u svojem vlasništvu, gotovo u cijelosti drže tržište naftnih derivata u Bugarskoj, u kojoj udio ruskih investicija prelazi 22% BDP u razdoblju od 2005. do 2014.g. U Izvještaju se navodi da je to sasvim jasan znak snažnog ekonomskog, kao i političkog utjecaja, s procjenom kako se radi o visokom riziku da se zemlja u potpunosti prikloni ruskoj interesnoj sferi.  Ruske kompanije, zajedno s Kazahstanom posjeduju većinski udio u rumunjskim naftnim kapacitetima, dok su američki pokušaji za diversifikaciju tog segmenta za sada neuspješni. Tako je ruski koncern nafte Lukoil najzastupljeniji u isporuci sirove nafte, dok Gazprom dominira tržištem prirodnog plina. Ova činjenica svakako je pojačala značaj jugoistočne Europe kao tranzitnog kridora za opskrbu zapadne Europe energijom iz Rusije, te istovremeno utjecala da zemlje regije, koje su svoje politike u potpunosti podredile zahtijevima Sjedinjenih Država i Europske unije, napokon uzmu u obzir i geopolitičke interese Rusije. Još 2007.g. Republika Srpska prodala je više od 60% domaće naftne kompanije (NIRS) ruskom NeftgazInKoru što je Rusima omogućilo stjecanje kontrole nad kompletnom infrastrukturom, tj. rafinerijama nafte i mrežom benzinskih postaja. Srbija je 2008.g. Gazpromu prodala 51% NIS-a (Naftne industrije Srbije) čime je ovoj kompaniji omogućeno korištenje, time i dominantan položaj u opskrbi energentima i njihovoj distribuciji u Srbiji. Nadalje, vlasništvo u NIS-u omogućava Rusiji kontrolu nad drugim strateškim sektorima, poput kemijske industrije (HIP Petrokemija).

 

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI