dr. sc. Jadranka Polović: JE LI DUH ISLAMSKOG EKSTREMIZMA NEPOVRATNO IZLETIO IZ BOCE EUROPSKOG MULTIKULTURALIZMA?

Nakon terorističkog napada u Barceloni, skupina građana koju su mediji prozvali „desničarima“ prosvjedovala je protiv daljnje islamizacije Europe, zahtijevajući od europskih lidera da „obrane Europu“. Njima su se suprotstavili tzv. „pacifisti“ (neki su nosili zastave u duginim bojama) koji su ove prosvjednike s egzistencijalnim zahtjevima, jednostavno proglasili fašistima.

Kada je jedan od najutjecajnijih američkih politologa, Samuel Huntington (1927-2008), profesor na Sveučilištu Harward, još davne 1993.g., u časopisu „Foreign Affairs“, objavio članak „Sukob civilizacija“, a nešto poslije i knjigu „Sukob civilizacija: preustroj novog svjetskog poretka“ (Clash of Civilisations and the Remaking of the World Order, 1997), mnogi autoriteti, poput francuskog filozofa Finkelkrauta, bili su spremni njegove teze proglasiti potpunim idiotarijama. Huntingtonove ideje o sukobima civilizacija, različitih kultura i religijskih identiteta, uskoro su, nažalost, (uz suglasnost ili protivljenje samog autora?) postale misao vodilja američkog intervencionizma.

Huntington u ovoj, za politologe „must have“ literaturi, navodi kako će civilizacijska pripadnost u budućnosti biti sve važnija, a novi svjetski poredak bit će oblikovan međudjelovanjem velikih civilizacija: zapadne, islamske, konfucijanske, japanske, hinduističke, slavensko – pravoslavne, latinoameričke i moguće – afričke. Huntington smatra kako se civilizacije jedna od drugih razlikuju poviješću, jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije – religijom. Ljudi različitih civilizacija imaju sasvim različite poglede na odnose između Boga i čovjeka, individue i grupe, građanina i države, roditelja i djece, muža i žene, kao i vrlo različite poglede na relativnu važnost zakona i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije. U čitavom svijetu procesi globalizacije i socijalnih promjena odvajaju ljude od starih lokalnih identiteta, međutim, unatoč nastojanju Zapada, vrlo često upravo religija ispunjava ovu prazninu, i to u obliku fundamentalističkih pokreta čiji su nositelji mladi, visoko obrazovani ljudi. Pokušaji Zapada u nametanju svojih vrijednosti kao univerzalnih, u održanju vojne prevlasti i širenju gospodarskih interesa, dovode do situacije u kojoj je moguće očekivati da druge civilizacije odgovore protumjerama. Naime, zapadni koncepti jako se razlikuju od onih koji prevladavaju u drugim civilizacijama; zapadne ideje individualizma, liberalizma, ljudskih prava, jednakosti, slobode, vladavine zakona, demokracije, slobodnog tržišta, odvojenosti crkve od države, gotovo nemaju nikakav odjek u drugim civilizacijama i zapravo im uopće nisu važne. Zapadni intervencionizam, poglavito „imperijalizam ljudskih prava“ samo vodi potvrđivanju i jačem vezivanju uz vlastite autohtone vrijednosti, zbog čega će mlade generacije pružiti sve snažniju potporu religijskom fundamentalizmu. Među „ne-zapadnim“ civilizacijama, autor primjećuje trend povratka korijenima, „odzapađivanje“ i „podomaćivanje“ elita (od kojih su se mnogi školovali na prestižnim zapadnim sveučilištima), zbog čega se Zapad (početkom 90-tih na vrhuncu svoje moći), suočava s „ne-zapadom“ koji sve snažnije želi oblikovati svijet na „ne-zapadne“ načine. Huntington “vizionarski“ najavljuje kako će se najvažniji sukobi nakon završetka Hladnog rata pojaviti duž nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jedne od drugih, a glavna os svjetske politike bit će odnos „Zapada i ostalih“. Za Zapad to znači: ili osigurati superiornost, poglavito nad islamom, ili razvijati razumijevanja temeljnih religijskih i filozofskih pretpostavki drugih civilizacija. Teze Huntingtona, kao jednog od najutjecajnijih svjetskih politologa, naveliko su  raspravljane, a uskoro su zadobile kultni status samoispunjavajućeg proročanstva koje će na najgori mogući način obilježiti naredna desetljeća.

„Rat protiv terorizma“, koji je uz pomoć saveznika pokrenula administracija Georga Busha, mlađeg, 2001.g. nakon 11. rujna i napada na New York, tijekom posljednjih šesnaest godina, rezultirao je katastrofalnim brojem ljudskih žrtava, neviđenim materijalnim razaranjem i pretvaranjem doslovno u „prah i pepeo“ velikih i stabilnih država poput Iraka, Libije i Sirije, ali posredno i Afganistana, Jemena i Somalije. Gotovo teološki termini i crno-bijele premise „sraza dobra i zla“, „svjetla protiv tame“, s kojima je predsjednik Bush oblikovao ovu doktrinarnu kampanju, sugestivno su oblikovali novu paradigmu prema kojoj je islam, nesklon Zapadu i osobito američkim liberalnim vrijednostima, stvorio plodno tlo za terorističko nasilje protiv Amerike. U siječnju 2002.g., predsjednik Bush je u svom obraćanju naciji izdvojio Irak, Iran i Sjevernu Koreju kao „osovine zla“ koje mogu ucjenjivati Sjedinjene Države, ali i njihove saveznike. „Cijena ravnodušnosti bila bi katastrofalna. Povijest je pozvala Ameriku i naše saveznike na akciju, stoga je naša dužnost i privilegija voditi ovu bitku za slobodu“, rekao je američki predsjednik. „Rat protiv terorizma“ uskoro je potvrdio sliku islamskog neprijatelja, raspirio mržnju i pokrenuo neviđenu spiralu nasilja na svim stranama. Tisuće civila postale su žrtve američkog „ciljanog bormbardiranja“ bespilotnim letjelicama, proizvoljnih uhićenja, mučenja pod okriljem CIA-e. Savezničke intervencije nisu poštedjele ni vjenčanja, ni slavlja, ni sprovode… Na žalost, te kolateralne žrtve na Zapadu nemaju lice niti identitet. Međutim svaka od njih ima obitelj – roditelje, braću, sestre! Trebamo li se onda čuditi kako sjećanja na njih podpiruju sve snažniju mržnju prema SAD-u i Zapadu (A. Gresh, Le Mond Diplomatique). Gotovo desetljeće nakon pokrenutog „rata protiv terorizma“, stvoreni „konstruktivni kaos“ u ime demokracije i slobode, dramatično je utjecao na pogoršanje problema kojem se, navodno, željelo stati na kraj.

Preispitivanje uloge Zapada u proizvodnji krize, geopolitičkoj rekonfiguraciji regije kao i njenom ekonomskom propadanju, gotovo je potpuno nestalo iz političkog, a tako i medijskog diskursa. Dok je 2001.g. zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, bila ograničena na područje Afganistana, Libanona i područje Palestinske samouprave, petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane i u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije, te sve više usmjerene prema Europi. Trebamo li stoga govoriti o posljedicama imperijalne strategije saveznika koje se ogledaju u razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir, a time i europsku sigurnost? Naime, regionalni sukobi i ratovi koji se vode pod dominacijom interesa vojno – sigurnosnog kompleksa i multinacionalnih korporacija na području Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva postaju permanentno društveno stanje čije posljedice sve češće suočavaju europsku javnost s potrebom utvrđivanja odgovornosti vlastitih vlada za nastalu humanitarnu i sigurnosnu situaciju.



Zapadnoeuropske države, članice Europske unije, sve su učestalija meta islamističkog terorizma i, kao što vidimo, nisu se u stanju suočiti s neuspjehom strategije eskalacije konflikta s muslimanskim svijetom. Ipak, činjenica je kako su muslimani najbrže rastuća populacija u Europi (čak ukoliko izuzmemo migracije), a predviđanja su da bi do 2070.g. muslimani mogli biti najbrojnija grupacija na svijetu. Islam je, dodajmo, i najbrže rastuća religija na svijetu (nakon kršćanstva) s preko milijardu sljedbenika. Prof.dr.sc. Ivan Markešić, sociolog religije, suočen s problemom migracija, još je 2015.g. rekao, da ukoliko je dolazak brojnih islamskih migranata misionarski, a to podrazumijeva radikalnu islamizaciju ljudi i zemlje u koju su došli, posljedice će biti vidljive u sve snažnijoj islamofobiji koja može dovesti i do fizičkih sukoba. Teroristički pokolji, na žalost, postali su zapadnoeuropska svakodnevica, a europske vlade uistinu nemaju strategije kako se riješiti islamskog radikalizma i ekstremizma. Nakon serije brutalnih dekapitacija i egzekucija zapadnih državljana, a na koje smo već zaboravili, terorizam je tijekom 2015., 2016. i 2017.g eskalirao i na europskom tlu: niz napada u Belgiji i Francuskoj, nastavljen je nizom terorističkih napada u Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Teroristički napadi u Barceloni, Cambrilsu, Finskoj i Njemačkoj izvedeni proteklih dana, koji su rezultirali desetcima mrtvih i stotinama ranjenih, predstavljaju seriju novih napada koji upućuju kako se trebamo pripremiti za dugotrajnu konfrontaciju i izgraditi svoju otpornost (?). Stručnjaci uglavnom smatraju kako se radi o „mekim metama“, a svaki javni događaj, svaki koncert, nogometna utakmica ili okupljanje u klubu, na prezentaciji knjige, svadbi ili rođendanu može postati meta. Kolateralne žrtve u Europi, ironijom sudbine, imaju lice i identitet u romantiziranoj verziji “in memoriana“ koju objavljuju mainstream portali (naravno, uz slike starleta i kupi-prodaj oglašivačkim marketinškim kampanjama). Frederic Gallois, jedan od čelnika francuske policije, smatra kako se radi o „niskobudžetnom terorizmu“, napadima izvedenim neočekivanim, „srednjovjekovnim“ sredstvima (nož, mačeta, sjekira) ili malo modernijima – automobilima, kombijima, kamionima… Strategija poznata kao „tisuću pukotina“ sasvim je dostupna nizu ljudi koje zapadne obavještajne službe označavaju kao „spavače“, „ubačene agente“, „samoradikalizirane simpatizere(?), ili „mentalne bolesnike“. Iste službe, kao ni vlade, na ovu ekipu nemaju ama baš nikakav odgovor. Npr. eksperimentalni centar za deradikalizaciju muslimana (mladih Francuza), otvoren 2016.g. Francuska je nedavno zatvorila jer se pokazao kao totalni promašaj.

Nakon svakog napada, europski čelnici osuđuju teror, iskazuju suosjećanje i solidarnost sa žrtvama i vladama na području kojih se dogodio napad, uporno ponavljaju floskule o obrani europskih vrijednosti i demokracije, dok su mediji prepuni klišeiziranih naslova i romantiziranih slika ubijenih. Uglavnom već sutra idu novi naslovi! Nije li vrijeme da se ponovno promisli ideja „rata protiv terorizma“, naime, broj terorističkih napada godišnje se povećava stostruko, broj Europljana koji se pridružuju radikalnim islamističkim ekstremističkim organizacijama je poprilično zabrinjavajući. Ipak, sasvim konkretna pitanja koja zahtijevaju raspravu o stanju sigurnosti u Europi, kapacitetima i sposobnostima europskih sigurnosnih službi u borbi protiv eskalirajućeg terora, mjerama koje EU, kao i nacionalne vlade namjeravaju poduzeti kako bi zaštitili građane, i naposlijetku pitanje odgovornosti europskih lidera za nastalu situaciju, bivaju stavljena „ad acta“.

Nakon terorističkog napada u Barceloni, skupina građana koju su mediji prozvali „desničarima“ prosvjedovala je protiv daljnje islamizacije Europe, zahtijevajući od europskih lidera da „obrane Europu“. Njima su se suprotstavili tzv. „pacifisti“ (neki su nosili zastave u duginim bojama) koji su ove prosvjednike s egzistencijalnim zahtjevima, jednostavno proglasili fašistima. Ministri vanjskih poslova Njemačke i Francuske koji su doputovali u Barcelonu nisu mogli položiti cvijeće na mjesto napada zbog prosvjeda. Teroristički napad u Barceloni, Finskoj, Njemačkoj, kao i svi prije, svakako su posljedica nedostataka u migracijskoj politici EU koja je nekritički otvorila granice, bez ikakve spremnosti za jamčenje zaštite i sigurnosti svojih građana.

Mađarski ministar vanjskih poslova Szijjatro naglasio je da su ilegalne migracije i terorizam snažno povezani i odbio famozne kvote. Poljska premijerka Beata Szydlo, pozivajući se na sigurnosne razloge, odbacila je pritisak EU na Poljsku za prihvatom određenog broja migranata, čak i po cijenu suočavanja sa sankcijama. Szdydlo je optužila europske dužnosnike, prvenstveno njemačku kancelarku Angelu Merkel, da je „wellcome“ politikom otvorila vrata Europe i onima koji siju smrt, te apelirala da EU političku korektnost što prije zamijeni zdravim razumom i počne braniti sigurnost europskih građana. Nakon što je Italija konačno započela s presretanjem čamaca nasrtljivih NGO-a, koje uz pomoć Sorosa izravno krijumčare ljude, Španjolska je postala sve popularnija ruta za migrante. Prije neki dan mediji su objavili video invazije ilegalnih migranata na plažu u gradu Cadizu u Španjolskoj koja se odvila pred zaprepaštenim turistima, a na koju je policija reagirala s debelim zakašnjenjem. Na udaru ilegalnih migranata (isključivo mladih muškaraca) je španjolsko – marokanska granica u Ceuti i Mellili. Migranti su uglavnom bez dokumenata, ali od reda sa smarth telefonima.

Svaki od terorističkih napada izvedenih u Europi stavljaju pod znak pitanja spremnost policije i obavještajnih službi. Ono što je indikativno je činjenica, kako je katalonska policija bila upozorena na mogućnost terorističkog napada u Barceloni još prije dva mjeseca. Vrijedi podsjetiti da su europske obavještajne službe prije svakog napada imale jasna upozorenja da se napad sprema. Španjolska je posljednji put bila na meti terorista 2004.g. kada su ekstremisti Al Qaide detonirali više ekspolozivnih naprava i ubili 192 osobe. Zbog velikog priljeva migranata sa sjevera Afrike i Bliskog istoka, veleposlanstvo SAD-a tada je predložilo da se u Barceloni napravi zajednički antiteroristički punkt, jer je „Mediteran veliki magnet i mjesto regrutacije terorista“. Katalonska je policija još u listopadu prošle godine pojačala mjere sigurnosti oko čuvene katedrale „Temple Expiatori de la Sagrada Familija“, koja je, uz rimski Koloseum, londonski Big Ben, njujorški Kip slobode, u  publikaciji ISIL-a označena kao glavna meta.

„Europa je izgubljena. Političari u Europi ne shvaćaju opasnost od terorizma“, izjavio je vrhovni rabin Barcelone, Meir Bar-Hen u jučerašnjem intervjuu za „The Times of Israel“, te savjetovao članove svoje zajednice da napuste Španjolsku, za koju vjeruje da je sjedište islamskog terora, prodaju imovinu  i presele se u Izrael. Nakon svega opravdano je zapitati se – je li duh islamskog ekstremizma nepovratno izletio iz boce europskog multikutularizma?

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI