dr. sc. Jadranka Polović: INTERMARIUM (1. dio)

0
68

Kada je novoizabrani američki predsjednik, Donald Trump, u siječnju ove godine zasjeo u Ovalni ured, za mnoge je analitičare njegova vanjska politika bila nepoznanica. Kakvi će biti odnosi s Rusijom, Europom i NATO-om, kakva će biti njegova politika prema kriznim europskim regijama – Baltiku i Balkanu, poglavito u kontekstu najavljenih srdačnih odnosa s ruskim predsjednikom Putinom, bila su neka od pitanja koja su svakako intrigirala javnost. Nakon summita G20, kao jednog od najvažnijih vanjskopolitičkih događaja ove godine, održanog u Hamburgu 7. i 8. srpnja, stvari su, čini se, jasnije. Trump je tijekom proteklih mjeseci svakako izmučio deep state čiji su protagonisti na sve moguće i do sada neviđene načine nastojali opstruirati zamisli novog predsjednika. Ipak, nakon Hamburga očigledno je da mogu odahnuti, jer se buntovni predsjednik pokazao kao savršeni trgovački putnik koji američke interese zastupa upravo po mjeri duboke države te se time napokon sasvim približio konvencionalnoj američkoj politici.

G20, summit lidera 19 najutjecajnijih država svijeta i Europske unije, koji predstavljaju 2/3 svjetske populacije i oko 80% svjetskog GDP, zbog velikih razlika u stavovima njegovih članica, bio je jedan od najtežih, svakako najkontroverznijih u povijesti ovakve vrste okupljanja. Dugo očekivani, odvojeni susret Vladimira Putina i Donalda Trumpa znatno je pridonio tomu. Službena agenda summita G20 bila je borba protiv terorizma, razvoj globalne ekonomije i slobodne trgovine, kao i klimatske promjene, što je osobito važna tema nakon povlačenja SAD-a iz Pariškog sporazuma i prijetnje protekcionističkim mjerama. Europski su lideri nesumnjivo zabrinuti zbog američkog slogana America first što je tijekom proteklih mjeseci dovelo do ekonomskog rata između SAD-a i EU, ali ovaj problem brine i Rusiju, kao i Kinu.

Dolazak Donalda Trumpa na summit u Hamburgu, bio je njegov drugi posjet Europi. Nije jasno zbog čega je za mjesto summita izabran upravo Hamburg koji ima jednu od najjačijih aktivističkih scena u Europi. Posjet svjetski „neprihvaćenog“ američkog predsjednika obilježile su masovne demonstacije koje su ipak odavale značajne klasne razlike. Ritual antiglobalističkih prosvjeda pred summite G20, Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu, WTO-a ili WB, otprilike je godinama isti, još od 1999. g. kada je u Seattleu zbog demonstracija i prekinut skup Svjetske trgovinske organizacije (WTO-a). Dok su demonstranti predvođeni anarhističkom, ekstremno ljevičarskom skupinom Black Bloc bacali Molotovljeve koktele, uništavali stambene objekte, trgovine i automobile, u restorantskom pokretu otpora sudjelovali su eltisti – između ostalog, svoj je dolazak najavio i gradonačelnik New Yorka, Bill De Blasio, gorljivi kritičar Trumpa, za koga je Trumpov sin, Donald Trump Jr. na Twiterru napisao: „Gradonačelnik New Yorka odlazi na G20 demonstrirati protiv kapitalizma dok obrazovanje, infrastruktura i sve ostalo truli pod njegovom „naprednom upravom“.

Toliko o Hamburgu, u kojem su predstavnici svjetske elite razgovarali o rješavanju problema koje su sami proizveli. Međutim, valja podsjetiti da je Trump svoj posjet Europi započeo sastankom na vrhu Inicijative tri mora, koji je održan dan prije u Varšavi, što je nesumnjivo predstavljalo izazov i za Njemačku, kao i za Rusiju, ključne članice summita u Hamburgu. Upravo u Varšavi, američki je predsjednik objavio plinski rat Rusiji, koju već dugo vremena opterećuju međunarodne sankcije. Budući da Hrvatska u tom ratu energentima ima zapaženu rolu (aktiviranje plutajućeg LNG terminala na Krku), uistinu je važno objasniti geopolitičku pozadinu Inicijative, trenutno, jednog od prioriteta hrvatske vanjske politike.

Naime, Inicijativa tri mora po prvi je put predstavljena u Dubrovniku, u kolovozu 2016.g. kao politička platforma integriranja srednje i istočne Europe, a kroz konkretne projekte energetskog, prometnog i telekomunikacijskog povezivanje država članica EU smještenih između Jadrana, Baltika i Crnog mora: Hrvatska, Slovenija, Austrija, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska i Bugarska. „Inicijativa Jadran – Baltik – Crno more predstavlja 28% teritorija EU i 22% njezina stanovništva, ali svega 10% GDP-a zbog čega bi države članice ove incijative svoj gospodarski uspon trebale pospješiti izgradnjom prometnih koridora i modernom prometnom infrastrukturom, naglasila je tada Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Energija, promet, telekomunikacije tako su se našli u fokusu nove geopolitičke vizije Europe, pri čemu je LNG terminal na Krku dobio status europskog prioritetnog projekta kao ključno ishodište za veliki energetski koridor prema Baltiku kojim je moguće ostvariti energetsku neovisnost EU-a o ruskom plinu. U Dubrovniku je poljski predsjednik, Andrzej Duda tada, u sklopu Inicijative, predstavio i dva prometna koridora: Via Carpatia (povezivanje Baltika preko Poljske, Slovačke, Mađarske, Rumunjske i Bugarske s Grčkom) i Via Baltica (povezivanje Baltičkih država, opet preko Poljske, europskim koridorima do Hrvatske i Jadranskog mora).

Inicijativa je predstavljena u vrijeme sve izraženijeg utjecaja Rusije u Europi, zapravo u kontekstu geopolitičkog sraza Rusije i Zapada, a temelji se na prethodnoj, sličnoj inicijativi Uspravnica Baltik – Jadran, koju je 2015. g. također ponosno, kao svoj autorski projekt predstavila hrvatska predsjednica. Projekcijom ove strategije, Sjedinjene su Države još u vrijeme Obamine administracije započele s novom / starom geopolitikom koja igra na kartu podjele Europe. Okupljanjem niza država Nove Europe (radi se o bivšim socijalističkim državama, novim članicama EU) unutar ovih inicijativa, SAD postupno stvaraju svojevrsni geopolitički tampon između narastajućih geopolitičkih aktera, svojih konkurenata: snažne Njemačke i sve utjecajnije Rusije. Naime, dok o rivalstvu s Rusijom više – manje sve znamo, američki odnosi s Njemačkom zaista nisu bili u fokusu javnosti sve dok Trump nije započeo otvoreni trgovinski rat. „Nijemci su loši, jako loši“, rekao je, okomivši se na Njemačku i njenu prodaju automobila na tržištu SAD-a, nakon čega je Merkelica postala svjesna kako nesuglasice  oko trgovine postupno prerastaju u nepremostive političke razlike te da se Europa (koju predvodi Njemačka) više ne može osloniti na svoje, do jučer, pouzdane partnere, ali i zaštitnike: Sjedinjene Države i Veliku Britaniju. Američki je Senat sankcije Rusiji uveo i prije Trumpa (2014.), a iako je EU podržala sankcije, činjenica je da europske zemlje, osobito Njemačka i njena poslovna zajednica koja ima vrlo razvijeniju ekonomsku razmjenu s Rusijom, već godinama trpe izravnu štetu. Nova odluka američkog Senata o proširenju sankcija protiv Rusije pogodila je niz europskih kompanija (Shell, OMW, ENGIE, E.ON) koje sudjeluju u izgradnji plinovoda Sjeverni tok II,  nakon čega su Zigmar Gabrijel, njemački ministar vanjskih poslova, i Christian Kern, austrijski kancelar, u zajedničkom priopćenju naveli da „ne mogu prihvatiti prijetnju ilegalnim i ekstrateritorijalnim sankcijama protiv europskih kompanija“. Optužujući SAD da favoriziraju američke kompanije i američki plin na štetu europskih (America first), dvojica diplomata zaključuju kako je „europska opskrba energentima pitanje za Europu, a ne za SAD“.

Projekt Sjeverni tok II snažno je podijelio države članice EU. Čelnici osam europskih zemalja srednje i istočne Europe: Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Estonije, Latvije, Litve, Rumunjske i Hrvatske zatražili su, još u proljeće 2016.g., od predsjednika EK Jean Claudea Junkera preispitivanje potpore širenju ruskog plinovoda Sjeverni tok II.  Njemačka je nesumnjivo svoje gospodarske interese postavila kao prioritet, čemu se snažno protive Poljska i Ukrajina koje izgradnjom ovog plinovoda zapravo bivaju izbačene iz igre. Realizacijom Sjevernog toka II postaje upitna i provedba projekta LNG na Krku. Ovaj bi plinovod smanjio važnost ukrajinskog koridora, međutim, posebno geopolitičke implikacije ekonomskog partnerstva Njemačke i Rusije nikako nisu prihvatljive ni Sjedinjenim Državama, kao ni njihovoj najbližoj saveznici Velikoj Britaniji. Stoga, američka duboka država kao i Donald Trump računaju na europske podjele i u tom kontekstu izuzetno su im važne različite inicijative i mogući savezi s Novom Europom. Njemačka i Francuska pripadaju Staroj Europi, one su nukleus EU-a i oduvijek su imale separatni interes da se povežu s Rusijom koju vide kao svog prirodnog saveznika u realizaciji, Amerikancima omražene ideje Charlesa de Gaullea – snažne i velike Europe „od Atlantika do Urala.“

Naime, ove dvije europske sile raspolažu znanjem, vrhunskim tehnologijama i kapitalom, međutim nedostaje im upravo ono što Rusija ima u izobilju – resursi (energenti, najkvalitetnije šume, čista voda), stoga je gospodarska suradnja, povezivanje, kao i dobri politički odnosi nešto čemu su nesumnjivo skloni i Merkel i Macron. Ne i njihovi transatlanski saveznici, ili kako kaže Henry Kissinger – „osovina Pariz – Berlin – Moskva“ je noćna mora za Sjedinjene Države. Kad joj zatreba, američka se politika voli poslužiti uvjek djelotvornim geopolitičkim konceptima Nicholasa Spykmana (1983-1943) i Halforda Makindera (1861-1947) koji su bili duboko implementirani u američku vanjsku politiku tijekom hladnog rata, međutim, njihove su ideje vrlo prisutne i u suvremenoj američkoj geopolitičkoj misli (Henry Kissinger, Zbignjev Brzezinski, Joseph Naj, John Mershaimer, Kegan, Huntington) te svakako utjecajne na oblikovanje vanjskopolitičkih strategija svih američkih administracija u posthladnoratovskom razdoblju. Već je američka vanjskopolitička doktrina nakon II. svjetskog rata, poznata kao Trumanova doktrina (strategy of containtment), oživjela ideje realpolitike Nicholasa Spykmana, prema čijoj je teoriji euroazijski kontinent, sa svojim rubnim područjem dodira sa svjetskim morima od najvećeg strateškog značenja za Sjedinjene Države. Obodni prostor ili prostor Rimlanda, koji se proteže od Europe do Bliskog istoka i dalje do Indokine, područje je sukoba maritivnih i kontinentalnih sila, poglavito Rusije, stoga Sjedinjene Države i Velika Britanija trebaju zadržati pravo slobodnog i stalnog pristupa tom području, uspostaviti nadzor nad njim kako bi spriječili dominaciju suparničkih sila Rusije i Kine. Sila koja uspije kontrolirati Rimland s njegovim ogromnim stanovništvom i energetskim resursima vlada svijetom, stoga je Spykmanova teorija i danas temelj vanjske politike SAD-a, ali i pokretač mnogih ratova nakon II. svjetskog rata: korejski, vjetnamski, bliskoistočni. U posthladnoratovskom razdoblju Sjedinjene su Države čvrsto ustoličene u Euroazijskom Rimlandu i nipošto ga ne žele prepustiti Rusiji ili Kini. Afganistan, Irak, Libija i Sirija izravna su posljedica primjene ovih geopolitičkih koncepcija.

-nastavlja se-

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news