GLOBALNA POLITIČKA SCENA: DOBITNICI/GUBITNICI U 2017. GODINI (2)

Prema portalu Politico, na listi prošlogodišnjih „luzera“, koju očekivano predvodi Charles Puigdemont, bivši katalonski predsjednik, trenutno u egzilu u Brusselesu, našla se i Angela Merkel, dugogodišnja njemačka kancelarka koja je godinama suvereno dominirala europskom političkom scenom. Nakon odlaska Obame i ustoličenja Donalda Trumpa, upravo se od Merkel očekivalo, da kao utjecajna liderica „slobodnog svijeta“, preuzme ključnu ulogu u obrani liberalnih vrijednosti. Međutim, izbor novog francuskog predsjednika, Emmanuela Macrona, koji je Francusku neobično brzo uveo „u igru“, iscrtao je novo europsko suparništvo koje oblikuje dinamiku francusko-njemačkih odnosa unutar Europske unije.

Zanimljivo je kako je Merkeličin „pad“ koincidirao s izostankom potpore novog američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji se u nizu pitanja vidljivo udaljio od njemačkih pozicija. Ipak, ostaje otvoreno pitanje, čime se njemačka kancelarka, Anglela Merkel, vodila u svojoj neobično velikodušnoj politici prihvata više od milijun i pol migranata tijekom posljednje dvije godine, čime je muslimanska populacija u Njemačkoj još 2016.g. premašila broj od šest milijuna. Opravdano je pitanje, je li suluda migracijska politika, zapravo, bila tek izbor Merkelove, u kolikoj je mjeri kancelarka bila suverena u donošenju određenih političkih odluka ili je Njemačka, možda, još uvijek pod dubokim utjecajem svojih atlantističkih tutora – Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske (možda i moćnih paradržavnih struktura), bila primorana na provedbu takve destruktivne migracijske agende? Je li na djelu obnovljeno „vječno“ geopolitičko rivalstvo kojim atlantističke sile (SAD, Velika Britanija i Francuska) obuzdavaju narasli utjecaj Njemačke koja je, početkom 21. st., Europu (Europsku uniju), ponovno učinila njemačkim „carstvom“, odnosno gospodarski kolonizirala?

Nakon Rusije, Njemačka je najmnogoljudnija zemlja Europe, zajedno s Austrijom smještena je u središtu kontinenta, na najvažnijem prometnom čvorištu Europe. Njemačka, koja izlazi na Sjeverno more, dok je preko Poljske i ruske nizine prirodno povezana s ogromnim prostranstvima Istoka (Euroazija), nalazi se u kontaktnoj zoni Rimlanda i Heartlanda (iako sama pripada Rimlandu). Veliki hrvatski geopolitičar, prof.dr.sc. Radovan Pavić ističe aspekt njemačkog „okruženja“ kojeg oblikuju tri ključne države – Velika Britanija, Francuska i Rusija (izvor: „Hitlerovi govori: 1922-1939-1943“: prilog poznavanju geopolitičkih aspekata nacizma“; Politička misao, Vol.XXI /1984, No.4.str.103-120). Pavić analizira geopolitičku i geostratešku lokaciju Velike Britanije, Francuske i međuratne Njemačke. Što se tiče Velike Britanije, njezin geografski položaj snažno je utjecao na njezin međunarodni uspjeh i kolonijalno širenje. Kao otočna država, zaštićena europskim tamponom, poglavito srednjepodunavskim i ruskim predziđem, bez izravnih graničnih kontakata s jakim europskim susjedima (u prvom redu Francuskom i Njemačkom), usidrena na ključnim lokacijama (Gibraltar, Sueski kanal, Aden, Singapur), Velika Britanija nikada nije bila ugrožena od „razornih osvajačkih impulsa iz Heartlanda, bilo izravno, bilo preko Male Azije“.

S druge strane, Francuska je smještena na kopnu, ali i na prostoru dvaju akvatorija odjeljena Gibraltarom (Atlantik i Mediteran). Za razliku od Velike Britanije, Francuska je oduvijek trebala raspolagati snažnom kontinentalnom vojskom i dvjema flotama. Izravni granični kontakt s izuzetno jakim protivnikom – Njemačkom, otežavajući je čimbenik nastojanjima Francuske za uspostavom hegemonije u Europi. Geografski položaj Njemačke, koja je, naizgled, povoljno smještena na kontaktnoj europskoj središnjoj lokaciji, zapravo, krije i značajne nedostatke. Naime, „lokacija u okruženju“ i sa Zapada (Francuska s kopna, Velika Britanija s mora), i s istoka (Rusija), jedna je od najvažnijih geopolitičkih i geostrateških osobina prostornog položaja Njemačke u posljednjih stotinjak godina“. Stoga je prodor na istok, „Drang nach Osten“ (prodor u područje Heartlanda) temelj njemačke geopolitičke misli, zbog čega njemački geopolitičari, kao i sam Hitler, razbijanje okruženja vide kao najvažniji vanjskopolitički zadatak. Mogući savez između Francuske i Rusije usmjeren je protiv njemačkih interesa, zbog čega je njemački geograf Karl Haushofer, utemeljitelj Lebensrauma (geopolitike životnog prostora, teritorijalnog širenja Njemačke), zagovarao savezništvo sa Sovjetskim Savezom.

Osobito je vanjska politika Velike Britanije, još od razdoblja 1. svjetskog rata najvažniji čimbenik njemačkog okruženja. Daleke 1904.g., britanski geograf Halford Makinder (1861-1947), u svom glasovitom članku „The Geographical pivot of history“ (1904.) elaborira stalnu napetost i konflikt između sila mora i sila kopna u borbi za svjetsku dominaciju, i navodi kako je upravo pomorska snaga europskih država: Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Portugala i Nizozemske omogućila da te države steknu globalni primat nad državama Azije, koje su kopnene imperije. Međutim, početkom 20. st. razdoblje prevlasti pomorske moći polako završava. Stoga je u središtu geopolitičkog koncepta Mackindera tzv. Središnja zemlja, tj. Heartland, koji predstavlja teritorijalnu, stratešku, sirovinsku, demografsku i političku osnovicu svjetske kontinentalne moći koju kontrolira Rusija, najveći protivnih britanske imperije, kao i Njemačka jaka kontinentalna sila. Prostor Heartlanda obuhvaća Središnju Aziju i Istočnu Europu (Rusiju i Njemačku), a zahvaća i baltički i crnomorski bazen, te je kao takav okružen prostorom unutarnjeg prstena ili Svjetskim predgorjem, tj. primorskim zemljama koje zauzimaju čitavu Europu (bez Rusije), Sredozemlje, Bliski i Srednji istok, Indiju, Indokinu, Kinu, Koreju, Indoneziju i Japansko otočje. Posljednji je vanjski otočni prsten, izoliran od glavnih svjetskih geostrateških zona, tj. područja napetosti ili aktivnih sukoba, a obuhvaća Ameriku, Afriku (osim Sredozemlja i područja uz Crveno more), Australiju i Novi Zeland.



Mackinder smatra da u svjetskoj politici najveća geostrateška važnost početkom 20. stoljeća pripada Europi i Aziji, a glavni suparnici maritimnim silama jesu Njemačka i Rusija zbog čega svaka promišljena strategija britanske vanjske politike i njezinih saveznika treba spriječiti ove zemlje da ovladaju prostorima Euroazije. Mackinder je značenje Heartlanda  definirao poznatom uzrečicom:

Tko vlada Istočnom Europom, vlada Srcem kontinenta;

Tko vlada Srcem kontinenta vlada Svijetom – Otokom;

Tko vlada Svijetom – Otokom vlada čitavim svijetom

Jedan od utemeljitelja anglosaksonske geopolitike, Halford Mackinder, smatra kako je savez Njemačke i Rusije izrazito opasan po interese Velike Britanije. Budući da je Rusija teži plijen, Mackinder kreatorima vanjske politike Velike Britanije i saveznika predlaže lakši – odabrati Njemačku kao neprijatelja. Naime, iako ova država može postati dinamični pokretač njemačko-ruskog saveza, lako ju je opkoliti i blokirati putem saveza sa susjednim državama. Kako navodi Pavić, geostrateški položaj Njemačke najbolje je definirao Vladimir Iljič Lenjin, koji je još početkom 20. st. zaključio da onaj „tko posjeduje Njemačku, vlada Europom“. Naime, zbog svog geografskog položaja na spoju zapadne s istočnom Europom, u uvjetima dodira između germanskog i slavenskog etnikuma, tradicionalna karakteristika germanskog prostora, prema zamislima Mackindera, postala je „frontierska i tamponska uloga“ koja je osobito došla do izražaja na prostoru između Baltika i Jadranskog mora, području mogućeg „životnog prostora“, odnosno ofenzivnom uporištu za germanski prodor prema Istoku. Stvaranje „cordon sanitarea“, 1919. g., odnosno tampon zone od niza država istočne Europe (Jugoslavija, Rumunjska, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska, Baltičke države i Finska) između Sovjetskog Saveza i Weimarske Republike, utvrđeno je Versajskim mirovnim ugovorom, od strane Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Država. U razdoblju između dva svjetska rata i narasle „boljševičke zaraze“, Velika Britanija nema ništa protiv postojanja jake, ponovno probuđene i naoružane Njemačke kojoj je namijenila tamponskoobrambenu ulogu prema Sovjetskoj Rusiji.

Nakon Drugog svjetskog rata, američka je politika Marshallovim planom u potpunosti gospodarski i politički obnovila Saveznu Republiku Njemačku, koja sve do završetka hladnog rata nastavlja s ulogom „tampona“. Kako navodi Radovan Pavić, SR Njemačka u kontaktu s DR Njemačkom, smještena u „koridoru ratova“, također je bila jedno od najvažnijih uporišta u obrani zapadne Europe pred sovjetskim blokom i komunističkom ideologijom. U listopadu 1990.g. ujedinjenje dviju njemačkih država označilo je, ne samo prestanak postojanja Njemačke Demokratske Republike (DDR-a), već i gašenje adenaurovske Savezne Republike Njemačke. Stvaranjem jedinstvene Njemačke države koja je pristankom sovjetskog predsjednika Mihaela Gorbačova postala članica NATO-a, ali i Europske ekonomske zajednice, otvorile su se neslućene mogućnosti širenja političkog i gospodarskog utjecaja euroatlantskih saveznika prema istoku Europe. Ipak, obnovljena i snažna njemačka država u srcu Europe izazvala je strah vodećih europskih zemalja, posebno Velike Britanije i Francuske. Tako je npr. poznato da je tadašnja britanska premijerka, Margaret Thacher, na sastanku s grupom povjesničara (povodom ujedinjenja) predvodila germanofobne komentare na račun njemačkog karaktera – tjeskoba, agresivnost, nasilništvo, egoizam, tvrdoglavost, kompleks manje vrijednosti…

Međutim, gospodarski sve snažnija, Njemačka je vremenom razvila neviđeno samopouzdanje, odlučila preuzeti vodstvo, te se kao hegemon nametnula narodima unutar Europske unije, ali i šire. Ipak, njemačka rješenja sve su manje prihvatljiva drugim članicama Europske unije, osobito njezina monetarna politika, kao i politika  prema migrantima koje postaju temelj razdora između njezinih članica.  S druge strane, njemačka dominacija nad Europskom unijom ne odgovara ni Sjedinjenim Državama. Snažna Njemačka u Europi, obnovila je stari strah Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Kao maritivne sile koje žele upravljati i kontrolirati cjelokupan teritorij između Euroazije i Atlantika, što znači i Njemačku, nameću svoja rješenja koja podsjećaju na već viđena, naravno, s ciljem da se temeljna orijentacija Europe usmjeri prema talasokraciji (atlantizmu i globalizmu), zbog čega je Njemačku važno držati slabom, bez mogućnosti ušvršćivanja svog kontinentalnog identiteta, osobito ne dozvoliti stvaranje saveza. Naime, posljednjih godina sve veće približavanje Njemačke i Rusije, suradnja na nizu projekata (Sjeverni tok 2) postala je „noćna mora“ angloameričke politike koja je i dalje čvrsto usidrena u postavkama Mackinderova koncepta Središnje zemlje ili Heartlanda kao nezaobilaznog dijela geopolitičkog diskursa.

Opravdano je pitanje je li suluda migracijska politika, zapravo, bila tek izbor Merkelove, u kolikoj je mjeri kancelarka bila suverena u donošenju određenih političkih odluka ili je Njemačka, možda, još uvijek pod dubokim utjecajem svojih atlantističkih tutora – Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske (možda i moćnih paradržavnih struktura), bila primorana na provedbu takve destruktivne migracijske agende. Naime, geopolitičke „igre moći“ s Njemačkom ili nad Njemačkom uvijek plate ostali narodi Europe!

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI