Upravo završeni izbori za Europski parlament u većini zemalja Zapadne, Južne, ali i Srednje Europe napokon su poprimili formu toliko željenog „festivala demokracije“. Zaista, odaziv birača bitno se povećao diljem kontinenta i po prvi je put u četvrt stoljeća bio veći od 50 % (50,95%). Kako navodi Politico – proces glasovanja je najveći pobjednik ovih izbora, što ukazuje na činjenicu da su oni neobično važni i za građane koji su u njima vidjeli priliku za promjenu. Naime, posthladnoratovske generacije europskih birokrata duboko su odgovorne ne samo za ekonomski i socijalni status velike većine europskih građana već i za moralnu krizu koja razara suvremena zapadna društva, a iz čega proizilaze sasvim konkretni problemi s kojima se Unija danas suočava.
Po prvi put dvije najveće grupacije Europska pučka stranka (EPP) – kršćanski demokrati koji promiču politiku neoliberalnog desnog centra, te Europski socijalisti i demokrati (S&D) – neoliberalni lijevi centar, koje su do sada bile neupitni stupovi europskog poretka, neće imati većinu u Parlamentu, time ni komotnu poziciju. Iako i dalje ostaju najbrojnije stranačke grupacije u EP, nesumnjivo će trebati koalirati s liberalima (ALDE) kao i zelenima, stoga rascjepkani ishod proteklih izbora nesumnjivo sugerira da predstojeći pregovori oko popune najviših dužnosničkih mjesta, uključujući predsjedništva Europske komisije, Vijeća i Parlamenta, kao i mjesto Visokog predstavnika za vanjske poslove, neće biti nimalo laki. Francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji se pridružio liberalima u formiranju nove centrističke snage samo dan nakon izbora odlučio je večerati u Parizu sa španjolskim premijerom Pedroom Sánchezom, najistaknutijim socijalističkim vođom EU. Moćni političari očito se dogovaraju oko formiranja novog progresivnog saveza koji bi mogao zaustaviti vodećeg kandidata EPP-a Manfreda Webera u osvajanju pozicije predsjednika Europske komisije.
Izbor predsjednika EK otvorio je nesmiljeno natjecanje među glavnim političkim obiteljima EU-a. Europska pučka stranka s osvojenih 180 mjesta smatra da ima pravo na predsjedavanje Komisijom, međutim šarolika grupacija u uzletu – socijalisti iz lijevog centra, liberali i zeleni smatraju da im njihov ukupni broj od 324 mjesta jamči jasan mandat za prekid monopola EPP-a nad institucijama EU-a.
Borba za vrhunske poslove u EU koja je započela u ponedjeljak, sasvim izvjesno će se pretvoriti u dugu bitku oko formiranja većinske koalicije, ali i osvajanja vodećih pozicija, uključujući i predsjedavanje Europskom komisijom.
S druge strane, nacionalističke, desničarske, euroskeptične stranke koje su se nekada nalazile na rubu europske politike napredovale su značajno u mnogim zemljama EU-a – potaknute primjerima Brexita i izborom predsjednika Donalda Trumpa u SAD-u. Njihov uspjeh ukazuju na činjenicu da će se ovaj sada raznoliki proeuropski blok nastaviti boriti s populističkom pobunom i u narednim godinama. Respektabilan broj „nacionalista“ mogao bi stvoriti nove prepreke tijekom zakonodavnih rasprava, unatoč činjenici da će ova progresistička elita odbiti prepustiti bilo koje od utjecajnih mjesta novim „revolucionarnim“, time i nepouzdanim zastupnicima.
Pored toga, izborni rezultat predstavlja ozbiljan izazov Bruxellesu u provedbi lijepo zamišljene, ali trenutno neostvarive jače integracije Europe. Njemačko – Francuska osovina koja je 70- tak godina predstavljala temelj EU postupno se urušava. Ono što osobito upada u oči je činjenica da revolucionarna zbivanja potresaju ključne zemlje Europe, „stare“ demokracije – Francusku, Veliku Britaniju i Njemačku. Pokret žutih prsluka, konfuzni događaji oko Brexita ili neuspjeh stranaka vladajuće koalicije u Njemačkoj, uzdrmali su temelje vlasti triju najjačih lidera Europe – Emmanuela Macrona, Therese May i Angele Merkel (obje na odlasku), te jasno ukazali na istrošenu matricu europskih političkih sustava. Naime, niti njihove etablirane političke stranke, kao ni vladajuće političke grupacije unutar struktura Europske unije nemaju rješenja ni odgovore za brojne socijalne i ekonomske izazove u tim zemljama, ali i šire unutar EU-a. Ovi izazovi uključuju ne samo Brexit, već i socijalne posljedice ekonomske krize 2008. godine, veliku migrantsku krizu koja od 2015. godine neprekidno ugrožava Europu, ali i unutarnje europske migracije o kojima se vrlo malo govori, a koje devastiraju istočnu, i južnu Europu. Europska unija suočava se s gigantskim nestabilnostima na barem dvije razine. Na jednoj je sraz između neoliberalne ekonomije i europskih tradicionalnih vrijednosti (ili bolje reći zdravog razuma), dok je na drugoj otpor suverenističkih, nacionalnih snaga protiv agende centralizacije Europske unije i stvaranja nadnacionalne integracije s imperijalnim ambicijama. Neuspjeh retorike i narativa liberalnog mainstrema, proizilazi iz projekta neoliberalne ekonomije odnosno premoći ekonomskog interesa nad procesom političkog odlučivanja, stoga je trenutnim vladarima u Bruxellesu vrlo teško, gotovo nemoguće zaustaviti dezintegraciju, ali i moralnu eroziju Europske unije koja je započela Brexitom.
U novom sazivu, EU će se suočiti s izrazito nepredvidljivom prisutnošću velikog kontingenta zastupnika iz „Brexita“, stranke Nigela Faragea koji je u kratkom pobjedničkom govoru izjavio kako njegova stranka želi vodeću ulogu u pregovorima oko Brexita. Nadalje, neriješeni krajolik buduće turbulentne EU najjasnije se ocrtava u Francuskoj, gdje je Macronova stranka La République En Marche uništila tradicionalne velike stranke – konzervativnu Les Républicains, kao i socijaliste. No Macronov uspjeh bio je kratkog daha – Nacionalno okupljanje (RN), konzervativna desna stranka koju predvodi Marine Le Pen osvojila je najviše glasova.
U Njemačkoj je kolaps socijaldemokrata bio još dramatičniji nego u Francuskoj, dok je Alternativa za Njemačku (AfD) napredovala u odnosu na posljednje EU izbore. Stoga pobjeda socijalista u Španjolskoj, kao i njihovo iznenađujuće prvo mjesto u Nizozemskoj, te uspjeh u Portugalu, Malti i Danskoj, nisu dostatni da nadoknade gubitke lijevog centra u Francuskoj i Njemačkoj, najutjecajnijih zemalja EU.
Talijanski vicepremijer i ministar unutarnjih poslova, Matteo Salvini, ostvario je izniman uspjeh. Liga je osvojila 33,8 % glasova što je najbolji rezultat ikad ostvaren i gotovo udvostručen u odnosu na prošlogodišnje opće izbore. „To je glasanje koje nam dopušta da pokušamo promijeniti Europu”, rekao je Salvini najavivši suradnju s populistima iz Francuske, Mađarske i drugih zemalja u pokušaju stvaranja nove agende koju EU zaista treba. Ako još dodamo uspjeh Orbanova Fidesza u Mađarskoj ( 52% glasova – rekordna pobjeda i rekordna izlaznost), te uspjeh poljske stranke Pravo i pravda (42%) vidljivo je da je nova „geometrija Europe“, pored Njemačke i Francuske proširena i na zemlje Višegradske skupine.
Upravljanje društvima unutar EU-a postaje sve teže, a vrlo turbulentna zbivanja u Europi koja su se proširila i na najprosperitetnije države Zapada jasno pokazuju da se Europska unija nalazi u dubokoj sistemskoj i društvenoj krizi. Razdoblje spokojstva globalističkih elita je završeno, nagomilane su ogromne društvene proturječnosti, a politički sustav koji se žilavo pokušava održati ne može odgovoriti na narasle izazove. Svjedočimo nizu velikih izazova s kojima se danas suočava EU, od usporavajuće ekonomije, migracijske krize koja nije rješena, trgovinskih ratova, starenja stanovništva i zagušenja okoliša. Postoje i druga, vrlo opipljiva pitanja za mnoge birače, poput izrazite nejednakost u dohotku, teritorijalnih disproporcionalnosti ili zahtjeva za pravednijim poreznim sustavom. Nedavna „velika debata“ spitzenkandidata, dakle, novih pretendenata na mjesto predsjednika/ce EK samo se marketinški dotakla ovih tema. To nisu izazovi koji se rješavaju „poduzetničkim“ stavom pojedinog kandidata, ova pitanja zahtjevaju uspostavljanje konsenzusa i dugoročnu predanost rješavanju, ali toga nema. Svi navedeni problemi naišli su tek na ignoriranje političkih elita koje su samo pojačale svoje napore na podjarmljivanju i pauperizaciji građana, ne pridajući pri tom ni najmanju pozornost manifestacijama nezadovoljstva građana. EK i prošla, ali i vjerujem i buduća odlučno će zastupati tek interese malog broja najbogatijih koji je koristeći se slabo plaćenim ili čak neplaćenim radom milijuna ljudi, prisvojio najveći dio novostvorenog bogatstva.
Tzv. populistički otpor svjesni je izazov ne samo neoliberalizmu na koji se oslanja cijeli projekt Europske unije, nego i kulturnim normama, političkoj korektnosti, te uopće političkoj praksi novih elita u Europi 21. stoljeća. Na žalost, ovaj turbulentni trenutak Europe dodatno urušava europski mirovni poredak koji je vladajuća, liberalna europska elita već razgradila. Gotovo je nemoguće procijeniti u kojem će se pravcu ovako pokrenuti procesi dalje odvijati, međutim, sasvim je sigurno da građani Europe dobro znaju da se njihovo odlučivanje o vlastitom identitetu, naciji, državi, klasi, te naposlijetku obitelji, može postići jedino suspenzijom postojećeg političkog sustava, što objašnjava jačanje opozicije neoliberalnom projektu Europske unije.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news