dr. sc. Jadranka Polović: “VELIKA SEOBA NARODA” KAO POSLJEDICA NEODRŽIVOG SVJETSKOG GOSPODARSKOG I POLITIČKOG SUSTAVA

0
235

Kada je jedan od najutjecajnijih američkih politologa, Samuel Huntington (1927-2008), dugogodišnji profesor na Sveučilištu Harward, još davne 1993.g., u časopisu „Foreign Affairs“, objavio članak „Sukob civilizacija“, a nešto poslije i knjigu „Sukob civilizacija: preustroj novog svjetskog poretka“ (Clash of Civilisations and the Remaking of the World Order, 1997), mnogi autoriteti, poput francuskog filozofa Finkelkrauta, bili su spremni njegove teze proglasiti potpunim idiotarijama. Huntingtonove ideje o sukobu civilizacija, različitih kultura i religijskih identiteta, na žalost, uskoro su (uz suglasnost ili protivljenje samog autora?) postale misao vodilja američkog intervencionizma.

Huntington u ovoj, za politologe „must have“ literaturi, navodi kako će civilizacijska pripadnost u budućnosti biti sve važnija, a novi svjetski poredak bit će oblikovan međudjelovanjem velikih civilizacija: zapadne, islamske, konfucijanske, japanske, hinduističke, slavensko–pravoslavne, latinoameričke i moguće afričke. Huntington smatra kako se civilizacije jedna od drugih razlikuju poviješću, jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije – religijom. Ljudi različitih civilizacija imaju sasvim različite poglede na odnose između Boga i čovjeka, individue i grupe, građanina i države, roditelja i djece, muža i žene, kao i vrlo različite poglede na relativnu važnost zakona i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije. U čitavom svijetu procesi globalizacije i socijalnih promjena odvajaju ljude od starih lokalnih identita, međutim, unatoč nastojanju Zapada, vrlo često upravo religija ispunjava ovu prazninu, i to u obliku fundamentalističkih pokreta čiji su nositelji mladi, visoko obrazovani ljudi. Pokušaji Zapada u nametanju svojih vrijednosti kao univerzalnih, u održanju vojne prevlasti i širenju ekonomskih interesa, dovode do situacije u kojoj je moguće očekivati da druge civilizacije odgovore protumjerama.

Loading...

Naime, zapadni vrijednosni koncepti jako se razlikuju od onih koji prevladavaju u drugim civilizacijama; zapadne ideje individualizma, liberalizma, ljudskih prava, jednakosti, slobode, vladavine zakona, demokracije, slobodnog tržišta, odvojenosti crkve od države, gotovo nemaju nikakav odjek u drugim civilizacijama, te im, zapravo, uopće nisu važne. Zapadni intervencionizam, poglavito „imperijalizam ljudskih prava“ samo vodi potvrđivanju i jačem vezivanju uz vlastite autohtone vrijednosti, zbog čega mlade generacije, često upravo one školovane na prestižnim zapadnim sveučilištima, pružaju sve snažniju potporu religijskom fundamentalizmu. Među „ne-zapadnim“ civilizacijama, autor primjećuje trend povratka korijenima, „odzapađivanje“ i „podomaćivanje“ elita, zbog čega se Zapad (početkom 90.-tih na vrhuncu svoje moći), suočava s „ne-zapadom“ koji sve snažnije želi oblikovati svijet na „ne-zapadne“ načine. Tako i Huntington vizionarski najavljuje kako će se najvažniji sukobi nakon završetka hladnog rata pojaviti duž nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jedne od drugih, a glavna os svjetske politike bit će odnos „Zapada i ostalih“. Za Zapad to znači: ili osigurati superiornost, poglavito nad islamom, ili razvijati razumijevanja temeljnih religijskih i filozofskih pretpostavki drugih civilizacija. Teze Huntingtona, kao jednog od najutjecajnijih svjetskih politologa, naveliko su  raspravljane, a uskoro su zadobile kultni status samoispunjavajućeg proročanstva koje će na najgori mogući način obilježiti naredna desetljeća.

Scenarij paklene budućnosti koji ljudski rod razdvaja po demografsko-socijalnim odrednicama već je viđen u brojnim hollywoodskim filmovima, a precizna futuristička „proročanstva“ i drugih velikih američkih geostratega, poput Brzezinskog ili Kissingera, pomno su razrađena u „kuhinjama“ najutjecajnijih američkih think thankova. Jedan od njih – biblijska, planirana i ciljano pokrenuta neviđena „seoba naroda“ suočila je Europu s nizom ekonomskih, sigurnosnih, političkih, ali i kulturoloških izazova s kojima se teško nosi. Dok zemlje EU uvode nove propise i zatvaraju granice za imigrante, kako bi zaštitile svoj teritorij od njihovog neželjenog priljeva, rasprava o imigracijskoj politici kao dugoročnoj strategiji Europske unije za 21. st. svakako nadilazi usko polje razgovora o pravnim aspektima ovog gorućeg problema. Nužno je razgovarati o uzrocima sadašnjeg stanja zbog čega bi zemlje članice Europske unije neizostavno trebale razmotriti razloge koji stoje iza masovnih ilegalnih migracija, a koji dotiču gospodarske, demografske, političke i sigurnosne uzroke, posljednjih godina najčešće prisilnih migracija, a za koje su moćne europske zemlje itekako odgovorne. Naime, iako se u brojnim raspravama nastoji izgraditi koordinirana strategija djelovanja prema izbjeglicama, koja uključuje rasprave o politici prema strancima, azilu, useljavanju, graničnoj kontroli, činjenica je da takva rasprava, zapravo, odbija razgovor o politikama i odgovornosti vodećih međunarodnih aktera, poglavito Sjedinjenih Američkih Država, a zatim i njezinih saveznika – država članica EU, koje vođene svojim specifičnim geopolitičkim interesima snažno desetljećima destabiliziraju područje Sjeverne i Subsaharske Afrike, kao i Bliskog istoka odakle pritječe najveći broj izbjeglica.

„Rat protiv terorizma“ koji je uz pomoć saveznika pokrenula administracija Georga Busha, mlađeg, 2001.g. nakon 11. rujna i napada na New York, tijekom posljednjih sedamnaest godina rezultirao je katastrofalnim brojem ljudskih žrtava, neviđenim materijalnim razaranjem i pretvaranjem doslovno u „prah i pepeo“ velikih i stabilnih država poput Iraka, Libije i Sirije, ali posredno i Afganistana, Jemena i Somalije. Gotovo teološki termini i crno-bijele premise „sraza dobra i zla“, „svjetla protiv tame“, s kojima je predsjednik Bush oblikovao ovu doktrinarnu kampanju, sugestivno su oblikovali novu paradigmu prema kojoj je islam, nesklon Zapadu i osobito američkim liberalnim vrijednostima, stvorio plodno tlo za terorističko nasilje protiv Amerike. U siječnju 2002.g., predsjednik Bush je u svom obraćanju naciji, izdvojio Irak, Iran i Sjevernu Koreju kao „osovine zla“ koje mogu ucjenjivati Sjedinjene Države, ali i njihove saveznike. „Cijena ravnodušnosti bila bi katastrofalna. Povijest je pozvala Ameriku i naše saveznike na akciju, stoga je naša dužnost i privilegija voditi ovu bitku za slobodu“, rekao je američki predsjednik. „Rat protiv terorizma“ uskoro je potvrdio sliku islamskog neprijatelja, raspirio mržnju i pokrenuo neviđenu spiralu nasilja na svim stranama. Tisuće civila postale su žrtve američkog „ciljanog bormbardiranja“ bespilotnim letjelicama, proizvoljnih uhićenja, mučenja pod okriljem CIA-e. Savezničke intervencije nisu poštedjele niti vjenčanja, niti slavlja, niti sprovode… Na žalost, te kolateralne žrtve na Zapadu nemaju lice niti identitet. Međutim svaka od njih ima obitelj – roditelje, braću, sestre! Trebamo li se onda čuditi da sjećanja na njih podpiruju sve snažniju mržnju prema SAD-u i Zapadu (A. Gresh, Le Mond Diplomatique). Gotovo desetljeće nakon pokrenutog rata protiv terorizma, stvoreni „konstruktivni kaos“ u ime demokracije i slobode, dramatično je utjecao na pogoršanje problema kojem se, navodno, željelo stati na kraj.

Preispitivanje uloge Zapada u proizvodnji krize, geopolitičkoj rekonfiguraciji Bliskog istoka, kao i ekonomskom propadanju regije, gotovo je potpuno nestalo iz političkog, a tako i medijskog diskursa. Dok je 2001.g. zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, bila ograničena na područje Afganistana, Libanona i područje Palestinske samouprave, sedamnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane i u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji, kao i prostoru Indonezije, te sve više usmjerene prema Europi.

Naime, prva desetljeća 21. stoljeća obilježile su brojne vojne intervencija koje su zapadni saveznici pokrenuli s „plemenitim“ ciljevima – borbe protiv terorizma, ali istovremeno i s ideološkom matricom „širenja ljudskih prava, demokracije i slobodnih tržišta“. Ove uljuđene, velike sile, predvodnice „slobodnog“ zapadnog svijeta, pri tom se nisu ni najmanje susprezale od necivilizacijskih poduhvata koji su, podsjetimo, još uvijek izvan okvira važećeg međunarodnog prava i međunarodnog poretka, uspostavljenog u okviru UN-a 1945. godine. Osporavanje suvereniteta drugih država, ubojstva državnika, nasilno mijenjaje režima i prekrajanje granica, postale su, tako, općeprihvaćene metode koje su u svega desetljeće i pol pretvorile Bliski istok i Sjever Afrike u Divlji zapad. Rat protiv terorizma, tijekom kojeg je poginulo više od 1,5 milijuna ljudi, a broj terorista se popeo na preko 100 tisuća, Ameriku je stajao oko četiri milijarde eura. Sekularne „diktature“ u kojima su ljudi imali posao, stanove, zdravstvenu i mirovinsku skrb, a djeca masovno pohađala škole, pretvorene su u utočišta džihadista, koje su, uz Zapad, obilno financijski pomogli i omiljeni saveznici – Saudijska Arabija i Katar. Cost benefit analiza, ipak ne ide u prilog zaključku prema kojem bi rat protiv terorizma bio potpuni promašaj. Naime, samo rekonstrukcija – obnova Iraka koji je svoja  državna sredstva (nafta) u potpunosti otvorio globalnom kapitalu, donijela je Sjedinjenim Državama preko 100 milijardi dolara.

Neoimperijalne politike zapadnih demokracija imaju i svoju „soft“ metodu – gospodarsko izrabljivanje nerazvijenih djelova svijeta povijesna je konstanta. Kolonijalizam je oduvijek opravdavan kulturnom, ekonomskom i političkom superiornošću kolonizatora (u pravilu zapadnih sila), i nesposobnošću domicilnog stanovništva takvih područja da sami urede svoje državne zajednice. Kolonijalizam, ma koliko bio politički određen, u svojoj je srži zapravo tek darvinistički poduzetnički projekt, čiji su pokretači u prošlosti bili trgovci koji su razvili unosne poslove poput trgovine robljem ili nesmiljene eksploatacije prirodnih bogatstava ovih nesretnih zemalja. Kultura i uređenost zapadnih demokracija, njihov kontinuirani gospodarski uspon nosi u sebi sjeme prokletstva: njihovo bogatstvo utemeljeno je na podjarmljivanju i iskorištavanju različitih djelova svijeta – od Afrike, Azije, Južne Amerike do sada najnovijeg iscrpljivanja materijalnih i ljudskih resursa istočne Europe.

Slučaj Afrike, iz koje pristiže ogroman broj migranata, ogledni je primjer održivosti starog europskog kolonijalnog sustava koji u suradnji s afričkim elitama na vlasti eksploatira mineralne resurse 37 podsaharskih zemalja, prebogatih zlatom, platinom, dijamantima, uranom, bakrom, naftom, prirodnim plinom, šumama, kakaom, kavom i još mnogo čime, u vrijednosti koje se mjere milijardama eura. Francuska, danas vrlo aktivna u prijedlozima za rješavanje europske migrantske krize, kontrolira monetarni sustav četrnaest bivših kolonija preko CFA (izvorno Colonies Francaises d’Afrique). Kako bi očuvale paritet s eurom, ovih četrnaest afričkih država obvezne su uplaćivati Francuskoj središnjoj banci 85% vlastitih monetarnih rezervi. Valuta ovih zemalja i dalje se tiska u Francuskoj koja upravlja njihovim elitama i određuje cijenu njihovih resursa na svjetskom tržištu. Od 50,-tih godina 20. stoljeća, francuska Legija stranaca izvela je preko 60 državnih udara na području frankofonske Afrike (Togo, Tunis, Obala Bjelokosti, Madagaskar, Ruanda, Alžir, Mali, Gvineja…). „Bez Afrike, Francuska bi bila zemlja trećeg svijeta“, izjavio je 2008. godine, tađašnji francuski predsjednik Jacques Shirac.

Gadafijeva Libija, koja je nastojala stvoriti autonomnu valutu i izvući Afriku iz kolonijalnih ralja Zapada, nestala je zahvaljujući vojnoj intervenciji složnih zapadnih zemalja 2011. godine, a Francuska je predvodila. U Obali Bjelokosti (CFA regija), najvećem svjetskom proizvođaču kakaa, francuske korporacije kontroliraju najveći dio proizvodnje i izvoza ovog unikatnog proizvoda, dok većina stanovništva živi u krajnjoj bijedi i siromaštvu. U percepciji međunarodne javnosti, Afrika je oduvijek kontinent ovisan o međunarodnoj humanitarnoj pomoći i donacijama, iako u stvarnosti, prebogatim zapadnim zemljama godišnje isporučuje oko 58 milijardi dolara. Društvene posljedice zapadnih neokolonijalističkih politika su razorne! U subsaharskoj Africi, gdje živi više od milijarde ljudi, 60% njih u dobi do 24 godine, oko dvije trećine stanovništva živi u uvjetima neopisivog, krajnjeg siromaštva.

Migrantska kriza s kojom se danas suočava Europa, zapravo je kriza neodrživog gospodarskog i društvenog sustava. Zapadni mainstream mediji vrlo rijetko problematiziraju ovaj aspekt, odnosno pozadinu biblijske seobe naroda. Ipak, danas se Europa i svijet suočavaju s posljedicama ovakvih imperijalnih strategija zapadnih sila, a koje se ogledaju u razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost. Naime, regionalni sukobi i ratovi koji se vode pod dominacijom interesa vojno-sigurnosnog kompleksa i multinacionalnih korporacija na području Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva, u međuvremenu su postali permanentno društveno stanje čije su posljedice suočile europsku javnost s potrebom utvrđivanja odgovornosti vlastitih vlada za nastalo humanitarno stanje.

Danas je u svijetu više od 70 milijuna raseljenih osoba, očekuje se da će njihov broj neprestano rasti. Međutim većina današnjih izbjeglica nisu žrtve genocida ili političkog progona, radi se o svojevrsnom socijalnom džihadu. U ovoj prijevari, najvećem fake newsu međunarodne politike, aktivno sudjeluje globalni kapital, na stotine nevladinih ljudskopravaških organizacija, „filantropi“ poput Georgea Sorosa, međunarodne organizacije UN-a, brojne „demokratske“ političke stranke lijeve i liberalne orijentacije, kao i trgovci ljudima. Svi oni našli su se zajedno ujedinjeni u profitabilnom biznisu krijumčarenja „žive robe“, a uz svesrdnu pomoć zapadnih vlada ilegalne su migracije ili trgovina ljudima pretvorene u vrlo profitabilan posao. Prema podacima UN-a, u protekloj, 2017. godini, posao je bio vrijedan  preko 30 milijardi eura!

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news