Geopolitika.News nastavlja s novom rubrikom pod nazivom „Crtice iz vojne povijesti“, koju uređuje naš Mario Stefanov. Evo druge “crtice”:
Kako je KGB američku raketu Sidewinder ukrao Njemačkoj i poštom poslao za Moskvu?
Kada je SSSR prvi put objavio fotografije svoje rakete zrak-zrak R-3S, kasnije od NATO-a označene kodnom oznakom AA-2 Atoll, već na prvi pogled bilo je jasno kako je sovjetski raketni projektil pljunuta kopija glasovite američke rakete AIM-9B „Sidewinder“. I kasniji, usavršeni sovjetski projektil zrak-zrak R13-M po svemu je podsjećao na usavršenu verziju američkog „Sidewindera“-a. Idejna, projektna i proizvodna riješenja, pa i sam vanjski izgled ruskih projektila bila su potpuno identična američkom „Sidewinderu“, što je potvrđeno i pregledom kasnije pribavljenih primjeraka. Bilo je očito kako je riječ o tehnološkoj kopiji, a „Sidewinder“ je bio toliko genijalan projekt i proizvod da sovjeti nisu imali na njemu što mijenjati, jednostavno su ga u cijelosti iskopirali.
Inače, samonavođeni raketni projektil „Sidewinder“ zacijelo će ući u povijest ratovanja kao jedno od onih oružja čija je pojava potpuno izmijenila dotašnji način borbe. Prije „Sidewindera“ bliske zračne borbe između borbenih zrakoplova sukobljenih strana vodile su se topovskim naoružanjem i u puno manjoj mjeri ispaljivanjem salvi nevođenih raketnih zrna. U tome je nadalje otišao američki projekt nevođenih raketa kalibra 70mm Mk 4 Folding-Fin Aerial Rocket (FFAR), nazvan „Mighty Mouse“, koji je ušao u naoružanje američkih borbenih zrakoplova 50-ih godina prošlog stoljeća. Njihova glavna namjena je bila rušenje sovjetskih bombardera. Borbeni zrakoplov bi svojim radarom locirao cilj, nakon čega bi se u njegovom smijeru ispalio veliki broj nevođenih „Mighty Mouse“-a očekujući da će neki od projektila pogoditi cilj i srušiti ga. Projektili „Mighty Mouse“najmasovnije su korišteni na američkim lovcima-presretačima F-86D „Sabre“ kojim su raspolagale sve članice NATO-a.
Pojava „Sidewindera“ i njegovo uvođenje u naoružanje donijeli su radikalnu promjenu bliske zračne borbe. Novi projektil se, slijedeći toplinski trag neprijatljskog zrakoplova, sam usmjeravo prema cilju. Kada bi ga svojim IC tragačem zahvatio, projektil je slijedio neprijateljski zrakoplov dok ga ne bi sustigao i aktivirajući blizinski upaljač svoje bojne glave uništio. Više nije bilo potrebe ispaljivati veliki broj raketa na cilj u nadi da će ga neka pogoditi, “Sidewinder“ je sam slijedio i rušio ciljeve. Kada se pojavio krajem 50-ih godina bio je revolucionarno oružje, prvo koje je djelovalo po načelu „ispali i zaboravi“ (fire and forget). Rane verzije mogle su napadati cilj samo iz zadnje polusfere jer je IC tragač morao zahvatiti najjači izvor topline, mlaznicu neprijateljskog zrakoplova, a kasnije varijante dobile su mogućnost napada iz prednje polusfere. Razvijene su varijante koje su cilj pratile prema od cilja odbijenim radarskim zrakama emitiranim iz radara zrakoplova koji je ispaljivao „Sidewinder“. Koloko je riječ o genijalno projektiranom oružju, dovoljno govori podatak da je u naoružanje prvi put uveden krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, da će se prema procjeni američkih vojnih stručnjaka u američkom naoružanju zadržati najmanje do 2050. godine, čime će se približiti dugovječnosti upotrebe još jednog slavnog oružja – američke strojnice Browning M2 kalibra 12,7 mm.
U svojoj dugoj ratnoj karijeri kroz sve ratove na svijetu od početka 60-ih godina do danas, „Sidewinder“ je imao uspona i padova, pogodaka i promašaja, otkazivanja pojedinih sklopova i bojne glave.
Upravo jedan takav događaj, otkazivanje aktiviranja bojne glave „Sidewindera“pribavio je američkim hladnoratovskim protivnicima ranu veziju „Saidwindera“, kojou su potom kopirali, a kasniju, usavršenu verziju su jednostavno uz pomoć svoje agenture ukrali u Njemačkoj i poštom poslali u Moskvu.
Sve je započelo u ljeto 1958. godine kada je narodna republika Kina pripremala napad na Republiku Kinu ili Tajvan koji je podržan od strane SAD-a. U pripremi operacije kinesko ratno zrakoplovstvo dobilo je zadaću ostvarivanja zračne nadmoći nad otocima u pomorskom tjesnacu između Kine i Tajvana. Kada su kineski borbeni zrakoplovi počeli ozbiljno udarati po otocima u Tajvanskom tjesnacu, Quemoy i Matsu, u kolovozu 1958. godine Amerikanci su nekoliko eskadrila tajvanskog ratnog zrakoplovstva opremili svojim borbenim zrakoplovima F-86F „Sabre“. Ubrzo je tajvansko zrakoplovstvo počelo djelovati i u borbi s kineskim Mig- 15 ostvarivati pozitivan odnos izgubljenih zrakoplova i uništenih neprijateljskih zrakopolova. No nisu imali riješenja za situacije kada su kineski Migovi- 15 operirali na svojoj maksimalnoj visini djelovanja koja je bila gotovo kilometar veća od najveće visine djelovanja F-86 „Sabre“. Migovi su im tada bili nedostupni, a kineskom zrakoplovstvu osiguravali su mogućnost nadigravanja tajvanskih borbenih zrakoplova koristeći prednost veće maksimalne visine leta. Strojnice Browning 12,7 mm kojima su bili naoružani tajvanski „Sabreovi“, nisu imale dovoljan domet kako bi rušili kineske migove kada su djelovali sa svoji maskimanih visina leta.
Američki politički i vojni vrh stoga je odlučio svoje tajvanske saveznike naoružati tada potpuno novim tajnim i potpuno nepoznatim oružjem, prvom operativno korištenom samonavođenom raketom zrak-zrak, tipske oznake AIM-9B „Sidewinder“. Ti prvi projektili IC samonavođenja neprijateljske zrakoplove mogli su pogađati samo iz zadnje polusfere. Amerikanci su direktno iz skladišta US Marine Corpsa Tajvanu isporučili 40 projektila „Sidewinder“ i 40 lansirnih rampi koje su na tajvanske zrakoplove F-86 u zračnoj bazi Hsinchu ugradili zrakoplovni mehaničari 323 eskadrile američkog Marinskog korpusa. Ukupno su do početka velikih zračnih borbi između kineskih i tajvanskih zrakoplova koji su uslijedili tijekom rujna 1958. godine, „Sidewinderima“ opremili 20 tajvanskih „Sabre“-ova.
Dana 24. rujna 1958 . godine, iznad Shantoua, grupa od 48 borbenih zrakoplova F-86F, od kojih je manji dio bio naoružan „Sidewinderima“, sukobila se približno s gotovo 120 kineskih Migova -15 i Migova -17. “Sidewinderi“ ispaljeni s tajvanskih zrakoplova pogađali su kineske migove na udaljenostima od gotovo 3 kilometra i time taktički iznenanadili neprijatelja što je rezultiralo rušenjem 9 kineskih zrakoplova u svega nekoliko minuta borbe, od čega je 6 uništeno „Sidewinderima“, i prekidom borbe.
No, iako nadigrani novim oružjem Kinezi su dobili i neočekivani poklon koji je bio daleko vrijedniji od pretrpljenih gubitaka – gotovo neoštećeni „Sidewinder“.
Tijekom zračne bitke jedan kineski Mig -17 bio je pogođen „Sidewinderom“ čija bojna glava nije ekspodirala, pa se kineski zrakoplov uspio vratiti u bazu zajedno s neksplodiranom američkom raketom u svome trupu. Po slijetanju kineski stručnjaci pažljivo su iz zrakoplova odstranili i demontirali „Sidewinder“ i odmah ga otpremili svojim sovjetskim saveznicima.
Kada su dobili u svoje ruke „Sidewinder“ Rusi su bili oduševljeni njegovim osobinama. Mali kompaktni projektil, koji je mogao nositi bilo koji tadašnji borbeni zrakoplov, relativno velikoga dometa, sa sposobnošću samonavođenja, oduševio je sovjetske stručnjake iz dizanjerskog tima predvođenog Ivanom Toropovom, koji je ubrzo, kopirajući genijalna i krajnje jednostavna i učinkovita američka riješenja, napravio kopiju “Sidewindera“ koja se potom u SSSR-u masovno proizvodila kao Vympel R-3S. Uvedena je u naoružanje preko 20 država diljem svijeta. Neke su, kao Indija ili Egipat, istovremeno koristile i originalne „Sidewindere“ i sovjetske kopije.
No amerikanci su nastavili razvijati „Sidewindere“ i u borbenu uporabu uvedene su moderne verzije projektila od kojih su neke imale mogućnost poluaktivnog radarskog samonavođenja, a one koje su se navodile prema IC odrazu dobile su sposobnost zahvata cilja iz prednje polusfere.
Sovjetska tajna služba, poznati KGB, našao je načina kako se domoći i tih usavršenih verzije Sidewindera. Djeluje nevjerojatno, ali je istina, američku, tada najnoviju verziju „Sidewindera“ uz pomoć svojih suradnika ukrali su u Njemačkoj i jednsotavno je poštom otpremili za Moskvu .
Iskoristivši slabu zaštitu zračne baze Neuburg ratnog zrakoplovstva Savezne republike Njemačke, KGB-ov agent Manfred Ramminger je tijekom večeri 22. listopada 1967. godine, zajedno s Josefom Linovskim i pilotom njemačkog borbenog zrakolova F-104 „Starfighter“, Wolf -Diethard Knoppeom, uspio iz skladišta baze ukrasti jedan AIM-9 „Sidewinder“ posljednje varijante, iznijeti ga iz baze i ukrcati u svoj kupe Mercedes, parkiran u blizini zračne baze. Kako je raketa dugačka gotovo 3 metra, Ramminger je morao razbiti zadnje staklo automila, a da bi izbjegao pozornost policije, na vrh rakete koja je virila iz Mercedesa objesio je, kako propisi i nalažu, crvenu krpu.
Konačno, kada se dovezao doma, demontirao je upaljač koji je kasnije predao direktno u ruke svoje KGB veze u Njemačkoj. Nakon toga raketu je rastavio u više dijelova, spakirao u kutiju i u najbližem poštanskom uredu zračnom poštom poslao direktno u Moskvu, deklariravši pošiljku kao „izvoz male vrijednsoti“. Platio je poštarinu u iznosu od tadašnjih 79,25 USD.
Kao i danas, pošta ponekad griješi, pa je paket s raketnim projektilom iz Frankfurta preko Pariza greškom završio u Kopenhagenu da bi na kraju preko Dusseldorfa konačno 10 dana kasnije stigao u Moskvu. Cijela ekipa je, dakako, brzo otkrivena, uhićena i osuđena, a sovjetski stručnjaci su na temelju posljednje generacije „Sidewindera“ konstruirali i proizveli svoju raketu zrak-zrak Vympel R-13M.
Genijalni, jednostavni i učinkoviti projektil koji će još desetljećima biti u naoružanju zrakoplovstava diljem svijeta, tijekom hladnoratovskih nadmetanja na jednako jednostavne i učinkovite načine je uporno preotiman i kopiran od strane za borbu protiv koje je dizajniran i proizveden. To je samo dokaz više njegove uspješnosti kao oružja koje je u vrijeme svog nastanka promijenilo lice zračne borbe.
Original možete pronaći na geopolitika.news