Bloomberg: zbližavanje Rusije i Kine – stvarna ugroza 21. stoljeća

0
259
ZHANJIANG, Sept. 14, 2016 (Xinhua) -- Chinese and Russian marines hug during a joint naval drill in Zhanjiang, south China's Guangdong Province, Sept. 14, 2016. China and Russia started ''Joint Sea 2016'' drill off Guangdong Province in the South China Sea on Tuesday. The drill will run until Sept. 19, featuring navy surface ships, submarines, fixed-wing aircraft, helicopters, marines and amphibious armored equipment. (Xinhua/Zha Chunming) (wyo) (Credit Image: © Zha Chunming/Xinhua via ZUMA Wire)

U Bloombergovom uratku, potpisanom od strane Jamesa Stavridisa, navodi se, da se Rusija i Kina mogu ujediniti u jedinstveni blok – vladajući na euroazijskom kontinentu. S tim u svezi, navodi se dalje u tekstu, SAD i njezini saveznici na to moraju obratiti pozornost i učiniti sve što je moguće kako bi očuvali jedinstvo Europe.

Svaka od te dvije države opasna je sama po sebi, ali ako se one ujedine postat će stvarna globalna ugroza, navodi se u tekstu. U razdoblju hladnog rata Kina i SSSR nastojali su se držati dalje jedno od drugoga, ali posljednjih nekoliko godina u vrijeme predsjednika Vladimira Putina i Xi Jinpinga oni su se počeli približavati. Takvo približavanje, koje potencijalno može prerasti u jedinstveni blok, vladajući na euroazijskom kontinentu, moguće, postat će najvažnija geopolitička tendencija 21. stoljeća. U nastojanjima Rusije i Kine za učvršćenje svojih veza postoji određena logika. Kina postupno prerasta u globalnu državu, broj njezinog stanovništva je ogroman, ali njoj nedostaje važnih prirodnih resursa. Ruska ekonomija slabi, njezino se stanovništvo smanjuje, međutim na  njezinom teritoriju nalaze se ogromne rezerve takvih resursa poput drva, vode, mineralnih ruda, zlata, nafte i prirodnoga plina. Dvije zemlje imaju dugu zajedničku granicu. Osim toga, ujedinjuje ih antipatija prema Zapadu u cjelosti i mržnja prema SAD-u, navodi prilično glupo autor teksta jer, barem kada je u pitanju Rusija nikakve antipatije prema Zapadu kao takvom nema. Prema sadašnjoj američkoj proturuskoj politici da, ali to je ipak nešto posve drugo.

U tekstu se dalje navodi kako su te činjenice dostatne da dvije zemlje, ako već ne izgrade formalni vojni savez, kao minimum učvrste svoju suradnju. Više od 100 godina ranije britanski geograf Halford MacKinder predskazao je veliko političko pomicanje. Izložio je svoju teoriju o „središnjoj zemlji“ (“Heartland Theory” ): prema njoj , nacija, koja je sposobna kontrolirati Euroaziju i Afriku, u konačnici će kontrolirati čitavi svijet. Nekako u isto vrijeme američki admiral i strateg Alfred Thayer Mahan, objavio je svoju suprostavljenu hipotezu o tome, da pomorske države – SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija i njihovi saveznici – mogu biti suparnice s tom dominantnom državom Euroazije. Iako ni jedna od te dvije teorije ne mogu točno i potpuno objasniti ovo što se događa u suvremenom svijetu, taj temeljni model postat će geopolitički lajtmotiv 21. stoljeća, navodi se u Bloombergovom članku. „To znači da SAD i njezini saveznici moraju obratiti pozornost na učvršćenje suradnje između Rusije i Kine i činiti sve što je moguće kako bi očuvale jedinstvo Europe, a također učvrstile mrežu savezništava, partnerstava i prijateljskih veza u Aziji“ – zaključuje Stavridis.

Ovaj je članak na tragu niza prethodnih analiza od strane analitičara portala Geopolitika News (vidi poveznicu ispod teksta). Međutim, u njemu nedostaje nužan kritički osvrt na, prije svega američku a onda i EU vanjsku politiku posljednjih desetljeća, poglavito nakon američke pobjede u hladnom ratu i raspada SSSR-a te posljedičnog širenja NATO saveza na istok, do ruskih zapadnih granica. Osim toga, nitko ne može sprječavati druge zemlje da se od pokušaja njihovog „pacificiranja“ od strane druge sile također brane sklapanjem savezništava, strateških partnerstava ili prijateljskih veza. Takvi potezi ne mogu biti privilegija isključivo jedne strane. Dakle, u novonastalim globalnim geopolitičkim okolnostima i procesima, približavanje Rusije i Kine je itekako logično, što, uostalom, priznaje i sam autor Bloombergovog teksta, ali ono je ipak čisti protuodgovor na američke vanjskopolitičke poteze i zato je definitivno primarno obrambenog karaktera. Spomenuti autor pri tom zaboravlja još jednu bitnu činjenicu – upravo su Sjedinjene Države imale jedinstvenu priliku 90.-ih godina privući Rusiju u orbitu zapadnog civilizacijskog kruga, kojemu ona, uostalom, i pripada, a ne ju pokušavati destabilizirati i rastakati, te na kraju, pokretanjem ukrajinske krize i de facto gurnuti na Istok, u „čvrsti zagrljaj“ velike Kine. Radi se o krucijalnom promašaju američke vanjske politike i geostrategije, i ne iskorištavanju šanse kakva joj se, vjerojatno, više nikada neće pružiti. Jer ako se jednom i normaliziraju odnosi između SAD-a i Rusije (a prije ili kasnije do toga će morati doći) to će biti isključivo na ravnopravnim osnovama i politici međusobnog uvažavanja, a ne na priznavanju dominacije jedne zemlje nad drugom.

Sada se svemu ovome čuditi ili panično tražiti izlaze spasa kroz pokušaj nekakvog očuvanja europskog jedinstva (što uopće to znači i na koji ga način ostvariti autor ne navodi), a kako to čini Stavridis u svom tekstu, je i glupo i licemjerno. Što, zapravo, u ovakvim okolnostima, kakve su danas u svijetu, Rusiji i Kini drugo i preostaje osim jačanja međusobnih odnosa i zajedničkog pokušaja suprostavljanja američkoj globalnoj dominaciji u kojoj za snažne i suverene zemlje nema mjesta?

Dakle, stvar je čisto geopolitičke logike, a ne nekakve iracionalne „mržnje“ Istoka prema Zapadu ili obratno. Jer Istok i Zapad gospodarski su surađivali i na toj se međusobnoj suradnji razvijali još od pamtivjeka, a tako će ostati i dalje. Jedni bez drugih jednostavno ne mogu sve da i hoće. Čim se prije to shvati tim bolje za sve.

Zoran Meter: OSOVINA MOSKVA–PEKING KAO ODGOVOR NA NOVU AMERIČKU STRATEGIJU

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news