Damir Tomljanović Gavran bio je samozatajan, hrabar i odan. Zovu ga “Tigrom koji je išao prvi”, a suborci diljem Hrvatske u međusobnom razgovoru kažu “naš Gavran”. Čiji je Damir Tomljanović koji se od prvog dana ratovanja nametnuo kao veliki zapovjednik kojeg su vojnici bespogovorno slušali? Gavran je heroj cijele Hrvatske kojeg je u 26. godini, na današnji dan, zauvijek na Velebitu zaustavio snajperski hitac. Epitet junaka Domovinskog rata dobio je zbog iznimnog doprinosa i hrabrosti, ali i časnog ponašanja te, ono najvažnije, pozitivnog primjera kojeg su ostali slijedili. Domovinski rat odnio je za sobom živote mnogih junaka, ali nisu svi poginuli od metka i nisu svi u glavnom gradu Hrvatske dobili svoju ulicu. Gavran jest, evo zašto:
“Zvali smo ga ‘šefe’… Sreća je što smo ga imali’”
“Nismo ga zvali zapovjednikom, to je bilo prekruto i formalno, nego “šefe”. Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu. Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljući njemu. Velika je sreća što smo ga imali”, kazao je o Gavranu njegov suborac Ivan Pasariček.
Gavran, koji je rođen u Veljunu nadomak Senja, u 23. godini je postao i ostao jednim od Tigrova. Svojim ga smatraju i Vukovarci, i Dubrovčani, i oni iz Iloka, Okučana, Novske, Slanog, Čepikuća, Konavoskih brda, Nove Gradiške, Tenje, Petrinje i Neuma jer je naoružan prošao gotovo sve bojišnice diljem Hrvatske. Posthumno mu je dodijeljen čin stožernog brigadira. Za života ga je više puta pismeno pohvalio predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak; nositelj je Spomenice Domovinskog rata 1990-1992. i Plakete 1. gardijske brigade. Posmrtno je odlikovan Redom bana Josipa Jelačića, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom hrvatskog trolista, Zlatnom plaketom “Tigar”. Njegovi suborci ga ne zaboravljaju i rado pričaju o njemu. Stalnim podsjećanjem na njega, smatraju, spasit će ga zaborava:
“Kad ide Gavro, idemo svi”
“Pod njegovim zapovjedništvom nikada nije bilo incidenata. To sve treba pripisati njegovom autoritetu. Strašno smo ga poštovali. Bio je strog, ali sami smo takav red željeli, bez tog reda ni rat ne bismo dobili. Nismo se usudili reći da se bojimo. Tko je pred njim mogao reći da se boji? Nismo mogli, iz poštovanja. Vodio je stotine akcija i izviđanja, ali nikada, ama baš nikada nismo upali u neku zasjedu. Nikada nas nije izložio pogibelji i u tome je veličina vođe. Treba to zahvaliti Gavranovom urođenom instinktu. Fascinantno je bilo gledati kako se pred našim očima razvija u velikog vojnika. To mogu samo izuzetni ljudi”, s poštovanjem se prisjećaju Tigrovi.
“Gavran nije postavljen za zapovjednika, on je izabran od ljudi kojima se “nametnuo” svojim prisustvom na terenu, uvijek s vojnicima. Gavran je, vjerujte, od mnogih kukavica napravio istinske borce. Iz najobičnijeg je vojnika znao izvući ono najbolje i to je osobina koja mora biti urođena. Kao čovjek, suborac i zapovjednik bio je uzor i vodilja svima nama. Bio je vođa. Kad ide Gavro, idemo svi. Bio je legenda Hrvatske vojske i Tigrova”, kaže Ilija Vučemilović.
Gavranova Smrt
Damir Tomljanović svoje dečke nikada nije motivirao pričom, nego djelom. Činio je to i tog kobnog 17.02.1994.:
“Bilo je to na koti 1183, mjesto se zove Ruja, gdje smo štitili bok našeg položaja. U izviđanje smo krenuli Gavran, zapovjednik satnije i ja. Nije to bio jedan kobni rafal, pucalo se po nama dobrih petnaestak minuta. U jednom trenutku, bacili smo se na zemlju sva trojica, njih dvojica udesno, ja ulijevo. Zovem, nitko se ne odaziva. Počnem puzati prema njima i vidim Gavrana kako nepomično leži. U prvi mah sam mislio da je zbog pada ostao bez svijesti. Opipao sam puls, bio je slabašan i tada sam vidio neveliku rupu na sljepoočnici. Nisam u tom trenutku vidio izlaznu ranu, a bila je golema. Izvlačili smo ga petnaestak minuta, išekivali helikopter koji smo odmah dozvali. Stigli su samo do Lukovog Šugarja kad je Gavran izdahnuo”, svjedoči Darko Katuša. Svi suborci složni su u jednom:
“Nismo mogli vjerovati. Plakali smo kao mala djeca.” Jedan od njih kazao je kako se tako nije osjećao ni kad je izgubio oca, a Vučemilović je rekao: “Izgubili smo vođu, suborca i prijatelja. Suze su lijevale svima na prvoj liniji, ne samo nama Tigrovima