Domovinski rat koji se vodio u Hrvatskoj bio je isključivo obrambenog karaktera s ciljem osamostaljenja i neovisnosti. Iako, kažu, ratovi ne donose pobjednike, Domovinski rat spada u onaj težak i krvav, s velikim gubitcima, ali svejedno veličanstven. Petogodišnje bitke diljem cijele Hrvatske donijele su hrvatskom narodu konačnu slobodu, pa je stoga više nego čudno što domaća javnost tako malo zna o njemu. Još je čudnija medijska šutnja o važnim obljetnicama, pri čemu bi bilo manje strašno da je ta šutnja uvjetovana demagogijom. Puno je strašnije, ali i izvjesnije, da je riječ o – neznanju. Jedan od svježijih primjera neznanja je neobilježavanje početka Domovinskog rata -1. ožujka, kad je napadnuta policijska postaja u Pakracu…
Je li “balvan revolucija” dio rata?
Nekoliko je kriterija po kojima se računa početak rata, pa je tako za mnoge počeo velikosrpskom pobunom i “balvan revolucijom” pokrenutom u ljeto 1990. godine u Kninu. Iako su Srbi svojom blokadom prometnica nanijeli veliku ekonomsku štetu i uveli svojevrsno dvovlašće, do oružanog sukoba nije došlo, pa se tako ovaj period može nazvati pobunom. Premda nije do kraja definirano spada li u rat i pobuna ove vrste, oružani sukob to svakako jest. Do prvog je sukoba, dakle, došlo 1. ožujka 1991. u Pakracu…
To je bio prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga sa srpskim pobunjenicima. Bitka s pobunjenicima koji su u noći na 2. ožujka 1991. na prijevaru razoružali policajce hrvatske nacionalnosti u Pakracu (njih 16) te tako preuzeli nadzor nad policijskom postajom završila je ujutro 3. ožujka, kada su se srpski pobunjenici razbježali u šume ili u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama. Političke razloge inicijative za pripajanje mjesta s većinskim srpskim stanovništvom Općini Pakrac potvrdio je početkom veljače 1991. i čelnik zapadnoslavonskog SDS-a, predsjednik Regionalnog odbora SDS-a za Slavoniju i Baranju Veljko Džakula. Sljedeći korak su napravili dužnosnici Skupštine Općine Pakrac, u kojoj su uglavnom bili Srbi.
Džakula i društvo skidaju hrvatske zastave
Pobunjeni Srbi, vođeni SDS-om i Veljkom Džakulom, 1. ožujka 1991. u Pakracu su poskidali hrvatske zastave i postavili srpske. Na zgradi Općinske skupštine osvanula je i četnička zastava.
Hrvatska reakcija je uslijedila idućeg dana, 2. ožujka. Postrojba specijalne policije RH krenula je iz Bjelovara. Prvo je uklonila barikade na cestovnoj prometnici prema Daruvaru. Rano ujutro hrvatska policija došla je u Pakrac. Pobunjeni policajci su se na vijest o dolasku specijalne policije povukli u obližnja brda. U brda Papuka i Psunja povukao se i dio srpskoga stanovništva iz Pakraca i okolice.
Dolazak specijalnih snaga Hrvatske policije u Pakrac popraćen je u srpskim medijima izvješćima o poginulim i ranjenim Srbima, iako su u Pakracu ranjena samo tri hrvatska policajca. Nekoliko dana poslije te su dezinformacije demantirane.
Kad je hrvatska policija stigla u gradsko središte, po njima su iz pješačkog oružja zapucali pobunjeni srpski policajci s položaja na brdu Kalvariji.
Uskoro se uključila i Jugoslavenska narodna armija te zauzela punktove po gradu pod izlikom da želi spriječiti sukob, a hrvatska strana šalje dva autobusa policajaca. Srpski pobunjenici su se nakon okršaja tijekom jutra razbježali u šume i u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama koje su postavili pobunjenici. Nakon smirivanja situacije, snage JNA povučene su s pakračkoga područja 18. ožujka.
No, to nije bio kraj. Bio je to tek početak rata u Hrvatskoj, za kojeg mnogi misle da je počeo na “Krvavi Uskrs” na Plitvicama.
Jednako tako, u hrvatskoj je javnosti uvriježenom postala činjenica da je do oslobođenja našeg teritorija došlo vojno-redarstvenom akcijom Oluja. Iako je u ovoj akciji očišćen velik dio okupiranog područja, oružanih sukoba je bilo i dalje.
Mjesec i pol nakon Oluje – akcija Una ’95.
Jedna od akcija koja se odigrala mjesec i pol dana nakon Oluje bila je Una ’95. Riječ je o najosporavanijoj akciji o kojoj nerado govore oni koji su je naredili, a suzdržani su i oni koji su u njoj izravno sudjelovali. Obljetnica te akcije obilježava se u užem krugu sudionika, iako je jedna od najkrvavijih, najintrigantnijih i najosporavanijih. Iako je za mnoge rat bio službeno gotov, tada je poginulo 49 branitelja, a među njima čak 13 pripadnika savršeno vojno istesanih Crnih mambi.
Zainteresirani pojedinci koji proučavaju ovu akciju slažu se kako je to jedna od najbrzopletijih odluka Glavnog stožera HV-a: “Ova akcija trebala se dogoditi još tijekom Oluje, kada smo mi bili nadmoćni i organizirani, a Srbi u paničnom bijegu. Ovih mjesec i nešto dana dalo im je vremena da se konsolidiraju i naprave obrambeni plan. Osim toga, više se vojnih aspekata nije uskladilo. Jedno od najgorih rješenja je prelazak nabujale rijeke čamcima. To je najteži oblik izvođenja borbenih djelovanja i ne znam zašto su ga forsirali. Naši momci su legalno prešli granicu kako bi izvršili sporazum Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana po kojem se imalo pravo procijeniti ugrožava li se RH s teritorija BiH. Međutim, uz sve gubitke, naša je vojska čekala zapovijedi o daljnjem napredovanju. Nije im palo napamet nikakvo povlačenje. Ipak, zapovijed je došla… Nije nikakva tajna da je zapovijed došla od samog SAD-a, koji je procijenio da bi, nakon što je Srbija primila silne izbjeglice iz Oluje, sada mogla primiti i oko 300.000 izbjeglih Srba iz BiH. SAD je zaključio da bi jedino povlačenje Hrvatske vojske moglo spriječiti kaos u Srbiji, a nije se Hrvatskoj libio zaprijetiti i napadima NATO-a” – kazao je naš sugovornik koji već godinama pokušava doći do istine o jednom od najvećih poraza HV-a u kojem smo, na samom kraju rata, izgubili najobučenije vojnike.
Ni akcijom Una ’95 nije završio Domovinski rat
Operacija Južni potez bila je posljednja operacija HV-a i HVO-a tijekom pobjedonosnog niza operacija nakon kojih je u potpunosti izmijenjena strateška situacija na prostorima Hrvatske. Južni potez događao se u listopadu 1995, i mada su mnogi danas uvjereni kako je u to vrijeme Hrvatska bila mirna zemlja, upravo tada u toj akciji je poginuo general i legenda 4. gardijske brigade Andrija Matijaš Pauk. U studenome te iste godine oružani sukob, barem što se tiče HV-a, je bio gotov. Ipak, je li Hrvatska bila slobodna? Za mnoge – nije. Onako kako je i počelo, s balvan revolucijom, odnosno ratom bez metaka, tako je i završilo. Paljba je prestala, ali Hrvatsko Podunavlje čekala je mirna reintegracija. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon “Oluje” i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Za mnoge Vukovarce rat je prestao onog trenutka kad su se vratili u svoj grad, te možemo reći da je za njih potrajao do 1998. godine, sve do kraja mirne reintegracije.