ČANAK SE NE ZABORAVLJA

Selo Čanak je strateški važna točka preko koje je neprijatelj pokušao izvršiti proboj prema Ramljanima sa velikim skladištem goriva i mogućnošću presijecanja komunikacije Gospić - Otočac.

Selo Čanak i njegovi žitelji prolazili su cijelo XX. stoljeće trnovit put, od Prvog svjetskog rata, užas Drugog svjetskog rata, pa sve do Domovinskog rata. Godine 1939. godine u Čanku živjelo 1.200 ljudi, prve demokratske izbore 1990. dočekalo je 300-tinjak ljudi, a danas ih ondje ne živi niti 30.

Prvi krvavi pohodi velikosrpske ideje krenuli su najprije na hrvatska sela. U Općini Plitvička jezera postoji nekoliko mjesta koja su u Domovinskom ratu nestala s lica Zemlje, a stanovnici brutalno ubijani.

Tri mjeseca u jesen 1991. godine trajala je neizvjesnost i agonija žitelja i branitelja sela Čanak. Četnici su uz pomoć zločinačke JNA zauzeli selo. Da bi nastavili ubijati, pljačkati, rušiti i paliti. Njihovu bolesnu mržnju životima je platilo osmero starijih mještana i 28 hrvatskih branitelja iz redova MUP-a RH, 128. brigade ZNG „Sv. Vid“ Rijeka, 133. brigade, 111. brigade i 1. gardijske brigade „Tigrovi“.

Saznavši da su 8./9. prosinca na pripadnici 128. brigade tek stigli u Ramljane, te u Čanak i da nemaju nikakvog ratnog iskustva, četnici i JNA su odlučili izvršiti veliki napad na Čanak. Riječani su stigli u nepoznat kraj, bez borbenog iskustva i nisu niti stigli dočekati jutro da obave raspored i formiraju obrambene postave.

Hrvatski vojnik Igor Juraga sjeća se: … Večer 9. prosinca prošla je relativno mirno. Tek poneki zalutali rafal. Trošne kuće, velika hladnoća. Svi su samo željeli nekako se ugrijati i barem na kratko okrijepiti se snom. Strah se jako osjećao, no on vrlo brzo, kad se ljudi nađu u situaciji koju ne mogu promijeniti, a iz Čanka se nije imalo kud, izrasta u prkos. Snagu i odlučnost. Sve dok nije stigla zora.



– Počelo je stravično jutro. Zasipali su nas sa stotinama, tisućama granata. Tukli su po nama iz sveg raspoloživog oružja. Bili smo praktično nemoćni. S nama je u selu bilo i nemalo mještana. Počela su prva stradanja. Ispred mojih očiju, a svega nekoliko desetaka sati prije toga bio sam u Rijeci, mirnoj i sigurnoj, počeli su ginuti moji suborci.

Nije bilo izlaza. Neprijatelj je bio mnogostruko jači, počelo je pregrupiranje, povlačenje. Ali kud? Kojim putem napustiti pakao Čanka? A ljudi su ginuli. Ipak, većina se izvukla. Na žalost poginulo je pet hrvatskih branitelja, među njima i Franjo Matašić, i to kao prvi poginuli zapovjednik HV-a, dok je 5 ljudi iz 128. brigade palo u srpske ruke. Kako su nam kasnije, nakon razmjene, pričali – mnogo bi im bilo draže da su odmah bili ubijeni nego da su prolazili ono što im je priredilo iživljavanje srbijanske vojske i paravojske u zatvorima Korenice i Knina.

Jedan dio satnije se u tom metežu izgubio tako da je satima, dan i noć lutao u snijegom zametenim gudurama tog dijela Like kako bi se na kraju ipak dočepao slobode. Na žalost, mnogi od njih posljedice su imali čitavog života. I dok se rane i smrzotine nekako saniralo, psiha je zauvijek, kod onih koji su još uvijek živi jer mnogo je ljudi iz te operacije oboljelo od zlokobnih bolesti i prerano napustilo ovaj svijet, ostala zarobljena u užasu Čanka“

JNA i četnici su zauzeli selo Čanak u Lici 10. prosinca 1991., nakon čega su opljačkali, razorili i potom spalili selo, a za početak su odmah ubili 6 seljana.

Najokrutnije su ubili Jagu Šnjarić: tukli su je pred kućom da im da devize, zlato, a kad nisu našli što su tražili, zavezali su joj noge za jedan auto i vukli je po cijelom selu. Drugi su zaklani, ubijeni metkom u zatiljak, vješani (u zapaljenoj kući), a ostali su smaknuti na mjestima gdje su se našli. Grobovi svih žrtava nisu nađeni do danas

Ukupno su velikosrbi u Čanku ubili za vrijeme srbijanske agresije i velikosrpske pobune 7 civila. Osmi mještanin ubijen je kasnije, 30. travnja 1994. godine kad je došao na grob svoje kćeri.

Što se događalo u Lici prije akcije Medački džep?

Provođenje plana stvaranja Velike Srbije (Vaganac, Smoljanac, Rastovača, Poljanak i susjedna Matovinska Lisina, Korana, Prijeboj, Čorci (Vrhovine), Lovinački kraj, Gospić i susjedna sela, Lički Osik, Bilaj, Perušić, Široka Kula, Podlapača, Čanak, Otočac i dolina Gacke, Brlog, Dabar, Ličko Lešće, Krasno Polje, Saborsko), na području Like počelo je još u II. svjetskom ratu protjerivanjem i ubijanjem ličkih Hrvata, odnosno potpunim uništenjem 7 katoličkih župa s oko 4.000 žitelja. U najveće župe, npr. u Boričevac, Udbinu ali i druge, Hrvatima je bio zabranjen povratak. Hrvatske žrtve desetljećima su prešućivane, a komemorirane i popisane tek poslije 1990., a zločinci nikada nisu odgovarali.

O progonima Hrvata iz Like nakon 2. svjetskog rata s ciljem promjene nacionalne strukture stanovništva pisalo i javno govorilo tek nakon uspostave RH. Masovna ubijanja, zatvaranja, mučenja, spaljivanja kuća, te zabrana povratka odvijala se prema planu totalitarnog, komunističkog režima. Bolna povijest ličkih Hrvata, nažalost ponovila se u Domovinskom ratu 1991.-1995. u kojemu je nastavljeno “etničko čišćenje” Like od Hrvata, a granice Velike Srbije trebale su biti pomaknute zapadnije. U njih su trebala biti uključena najveća i oduvijek većinska hrvatska naselja Karlobag – Gospić – Lički Osik – Perušić – Otočac – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Provodeći taj plan, srpski pobunjenici i JNA su do listopada 1991. okupirali oko 35% Like, dio Hrvata s okupiranih područja su pobili, preostale protjerali u progonstvo, razorili i spalili sva hrvatska naselja i sve katoličke crkve, točnije – sve hrvatsko na dometu srpskog topništva dobivenog od JNA. Preživjela je samo jedna enklava (Podlapac) pod zaštitom UNPROFOR-a.

Vojna akcija Medački džep, o9.o9.1993. tek je dijelom do 1995. zaustavila ovaj proces i mnogobrojne strašne zločine. Počinitelji brojnih zločina u Lici tijekom Domovinskog rata ostali su nekažnjeni kao i u slučaju zločina počinjenih tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

Počinitelji zločina – “prvi komšije”

Scenarij, po kojem se od početka velikosrpske pobune provodio plan “etničkog čišćenja” Like od Hrvata svugdje je bio isti: vrijeđanje, prijetnje, zastrašivanje i druge vrste šikaniranja, zatim: pljačke, palež, protjerivanja i ubojstva, najčešće – bespomoćnih i staraca. Gotovo svi svjedoci tvrdili su da su počinitelji zločina u njihovim naseljima bili sumještani: “prvi komšije”, dotadašnji prijatelji, kumovi i rođaci. Ovaj prikaz temelji se na svjedočanstvima prognanika objavljenim u vjerodostojnim publikacijama (list “Vila Velebita”, godišnjak “Mostovi”, knjiga Luke Pavičića: “Kronika stradavanja Hrvata južne Like”, djela drugih autora), podacima pribavljenim od župnih ureda i drugim izvorima.

Etničko čišćenje plitvičkog kraja

Plitvički kraj. – Krajem ljeta i u jesen 1991. srpski pobunjenici i JNA razorili su plitvička naselja: Vaganac, Poljanak, Matovinsku Lisinu, Selište, Koranu, Rastovaču, Grabovac, Saborsko i do kraja godine, sva plitvička naselja bila su posve “očišćena” od Hrvata.

Vaganac – mješovito selo, imalo je 13 žrtava uglavnom civila, a među njima osam staraca (80-88 godina) ubijenih i izgorjelih 9. listopada 1991. u vlastitim zapaljenim kućama. Jedna starica (86), istog je dana zadavljena i bačena u bunar, pronađena je tek nakon rata.

Smoljanac – isključivo hrvatsko selo u kojemu je 4. prosinca 1991. ubijeno kod svoje kuće 7 od 12 u ratu ubijenih žitelja.

Rastovača – Iako su 1991. godine u selu živjela 104 Hrvata, a samo 5 Srba, napadnuto je i spaljeno 21. rujna 1991. Žrtve ovoga sela: starica i invalid koji nije mogao bježati.

Poljanak i susjedna Matovinska Lisina doživjeli su strašan genocid. Tu su mještani ubijani pred očima vlastite djece, tijela nekih mještana ostala su nepokopana pred kućnim pragovima. Ubijeno je 14 žitelja, uglavnom starije dobi. Oca (1908.) i sina Lončara (1945.) objesili su 23. listopada 1991., a ostale (žene i muškarce): Vukoviće, Matovine i Sertiće kod njihovih kuća uglavnom 7. studenog 1991. Zločinci poznatiNeki su mučeni i zaklani, a nesretnike su rezali motornim pilama. Šesnaestogodišnji dječak i njegova majka bili su prisiljeni gledati klanje oca i supruga. Neki mještani završili su u srpskim logorima: Manjača, Vojnić, Petrova gora, Željava, zatvoru Korenica. Imena zločinaca poznata su i objavljena.

Iz hrvatskog naselja Korana, žitelji su se spasili bijegom, ali je u motelu “Grabovac” u kojem su sklonjeni prognanici iz okolnih naselja, granata sa srpskih položaja ubila troje mladih iz Korane (18 i 17 godina i dijete od 3 mjeseca).

Prijeboj je u II. svjetskom ratu bio “očišćen” od Hrvata, neki koji su se poslije II. svjetskog rata vratili bili su ubijeni, preostalih nekoliko protjerani su 1991. a jedan civil je ubijen.

Čorci (Vrhovine). Dne 4. listopada 1991. spaljen je jedini hrvatski zaselak od 19 kuća s tridesetak žitelja, čiji su svi žitelji nosili prezime Čorak, a bili su uglavnom starice i starci. Krajem rujna i početkom listopada 1991. ubijeno je, spaljeno u vlastitoj kući ili odvedeno 9 Čoraka.

Počelo je 20. srpnja 1991.

Lovinački kraj. — Našao se 12. lipnja 1991. u višemjesečnoj blokadi, izložen nemilosrdnim napadima svake vrste. Prva četnička žrtva ubijena je 20. srpnja 1991. minobacačkom granatom pred svojom kućom. Petoricu Lovinčana, od kojih su četvorica bili željeznički radnici, ubili su i masakrirali 8. kolovoza 1991. “komšije” iz susjednog sela, koji su s njima radili na željeznici. Tijela žrtava pronađena su tek 13. kolovoza u stanju raspadanja. Imena zločinaca, koji su prije počinjenja zločina počašćeni kavom u kući jedne od žrtava više puta su objavljena.

Slabo naoružani branitelji, napadani s tri strane četnicima i velikom logistikom JNA odolijevali su sve do 24. rujna, a toga dana više od 2.000 ljudi krenulo je u egzodus bespućima Velebita, jer je cesta preko Alana bila u rukama pobunjenika. Prognanici su bili razne životne dobi, bilo je bolesnih, starih, nepokretnih, sa štakama i na nosilima i njihovo spašavanje je jedna od najdramatičnijih epizoda Domovinskog rata. Nakon egzodusa u Lovincu je ostalo oko 100 uglavnom starih osoba, od kojih je ubijeno 45 i to: nožem, metkom u glavu, a bilo je i živih zapaljenih u svojim kućama, neki su umrli nakon mučenja ili ranjavanja. Neki su oslobođeni zamjenom zarobljenika. Ukupno su ubijene ili poginule 54 osobe.

Teslingrad – “vekovno srpsko ognište”

Gospić i susjedna sela. — U okolici Gospića 16. kolovoza 1991. na smrt je premlaćen mladić iz Barleta. Veći incidenti zaredali su nakon “kninskih balvana” 17. kolovoza 1991.

Gospić je dana 29/30. kolovoza napadnut minobacačkim projektilima s tri strane: Novog Ličkog Osika, Ostrovice i iz sela “Medačkog džepa”. U samom gradu na barikadi 30. kolovoza masakriran je djelatnik INA-e, koji je “fićom” pošao na posao. Svakodnevno granatiranje i snajperisti postali su gospićka svakodnevnica, ginuli su branitelji i civili. Ono što je svima u Gospiću i Lici poznato, potvrđuje čak i čudnovati povjesničar Ivo Goldstein: “Gospić je napadnut s ciljem da se kod Karlobaga izbije na more”.

Avion JNA obrušio se 15. rujna 1991. na TV ekipu u blizini Gospića i ubio filmskog snimatelja Nikolu Stojanca… 21. rujna avion JNA raketirao je hotel “Zagreb” u Karlobagu prepun izbjeglica. Poginuo je 13-godišnji dječak iz Gospića, a bilo je puno ranjenih. Grad je postao velika ruševina, u njemu se ginulo svakodnevno.

Tek vojnom operacijom “Medački džep” (9. rujna 1993.), pobunjenici su odbačeni od Gospića. Incidenata je bilo i kasnije. Prvog dana “Oluje”, avion JNA ubio je troje Gospićana: djevojke (15 i 18 godina) i mladića (30).

Lički Osik napadnut je 28. kolovoza 1991. iz Novog Ličkog Osika, sustavno je razaran, a među 14 žrtava su civili poginuli od granata. Među njima je 18 godišnja učenica, koju je bomba ubila u kući. Novi Lički Osik, nastao je 1950-tih kao manje industrijsko naselje uz novosagrađenu tvornicu oružja, na zemlji oduzetoj Hrvatima uz beznačajnu naknadu i sustavno je naseljavan Srbima. Tako je nastalo jedno od središta velikosrpske pobune, koje su početkom rata nazvali Teslingrad, vrijeđajući time i samog mirotvornog Nikolu Teslu. Ironija je da su novonaseljenici izjavljivali da se bore za “svoja vekovna ognjišta”.

Svakodnevna ubijanja Hrvata

Bilaj na jednoj od prvih linija obrane Gospića imao je zajedno s Barletama 10 poginulih civila i branitelja. Iako su Barlete bile u “ružičastoj zoni” pod zaštitom UNPROFOR-a troje staraca, dvije starice (91 i 81 god) ubijene su i spaljene u kući. 19/20. svibnja 1993., a mještaninu (60) zameo se trag. To se dogodilo dva i pol mjeseca prije operacije “Medački džep”.

Perušić – u blizini bojišnice, bio je izložen napadima neprijateljskog topništva. Najveći zločin počinili su četnici s Novog Ličkog Osika 16. listopada 1991. Tri dana nakon masovnog zločina u Širokoj Kuli, Srbi su u selu Bukovac (zaselak Vučići) na kućnom pragu ubili i masakrirali Hećimoviće: majku (79) i njezina tri sina od 48, 46 i 42 godine. Ubijeni su supruzi Pocrnić (60 i 65 godina), starica (93) i nekoliko mlađih ljudi. Četnici su ubili još nekoliko civila iz Perušićke kose, drugi Perušićani su poginuli prilikom granatiranja, kao branitelji ili zbog drugih ratnih okolnosti.

Široka Kula u kojoj je 1991. bilo 184 Hrvata i 346 Srba, trebala je biti “očišćena”, Hrvati su trebali nestati. Ubijena su 34 civila. Žrtve su imale od 13 do 95 godina, ali su većinom bili starci. Najveći skupni zločin dogodio se 13. listopada 1991., kada su u podrumu i pred podrumom jedne kuće u koju su se Hrvati po naredbi morali skloniti, “komšije” ubile 8 civila, među kojima djevojčicu Vericu Nikšić (13), njenu majku (51); staricu (80) sa sinom (54) i snahom (46). Isti mjesec odvedeni su, mučeni i bačeni u jamu Golubnjača i svi članovi obitelji mješovite obitelji Rakić (majka Hrvatica): otac (58), majka (48), kći (28), sinovi (29 i 23 godine). Ostaci većine žrtava pronađeni su posljednjih godina u jamama Golubnjača I. i II. Prema vjerodostojnom popisu s područja Široke Kule, Urija, Mušaluka, Ostrovice, Novog Ličkog Osika i neokupiranog dijela starog Ličkog Osika pronađeni su ostaci ili grobovi poimenično 40 žrtava. Tijela nekih žrtava su spaljena.

Ubojstva, mučenja, spaljivanja…

Podlapača, hrvatska enklava u općini Udbina. U njoj je 1991. s pripadajućim naseljima živjelo 283 Hrvata i 8 Srba. Na Hrvate se nakon izbora 1991. sručio val mržnje i terora, na koji vlasti nisu reagirale, a nakon prvog mučkog ubojstva dio Podlapčana je skrovitim stazama pobjegao iz okruženja. U lipnju 1992. u Podlapaču je prispio češki bataljun UNPROFOR -a čuvati Hrvate, što im nije posve uspjelo, jer je kod svoje kuće ubijeno 9 civila: od osamljene starice naknadno zapaljene u vlastitoj kući (nalaz UNPROFOR-a) do mladića izrešetanog na kućnom pragu. Osim njih za vrijeme okupacije umrlo je 12 osoba čiju su smrt skrivili stres i patnja. Okupaciju je preživjelo manje od 200 Podlapčana.

Čanak, čisto hrvatsko selo u općini Korenica 1991. imalo je 296 Hrvata i 1 Srbina. Četnici i JNA okupirali su ga 10. prosinca 1991. Sve su opljačkali, spalili i razorili, a nekoliko Čančana odmah likvidirali: mjesnog učitelja (54) zaklali su pred mještanima u školskoj zgradi, jednoj starici (69) pucali su u zatiljak i ubili je, jedna starica (65) obješena je u svojoj zapaljenoj kući, drugi mještani su ubijani gdje su se zatekli. Nekima se ni danas ne zna za grob. Ukupno je u ratu ubijeno 7 civila i 5 branitelja. Dne 30. listopada 1994. uoči dana Svih svetih, s položaja koji je “držao” UNPROFOR, ubijen je mještanin koji je došao na grob svoje kćeri.

Otočac i dolina Gacke. Prema popisu 1991. u Otočcu je živjelo 3.819 Hrvata i 1.259 Srba. Prve žrtve bili su prometni policajci, kojih je ljeti 1991. iz zasjede ubijeno petorica . Jedan u Brlogu, a četvorica kod Žute Lokve. Prva žrtva granatiranja Otočca bila je trudnica u automobilu. Iz ove župe u ratu 1991.-1995. i kasnije poginulo 20 osoba (žrtva mine, posljedica ranjavanja). Prema raspoloživim podacima trojica su bili branitelji, a ostali – civili.

Brlog. Veliki četnički zločin počinjen je u Brlogu. Žrtve su uglavnom bili nemoćni i stari, osmoricu civila ubili su domaći Srbi i to u kući, pred kućom, kod susjeda, a neki su pretpostavlja se živi spaljeni. Svjedočanstva nekih svjedoka su dramatična. Ukupno je ubijeno 11 osoba.

Stradalo je najmanje 452 lička Hrvata

Dabar, mješovito selo u kojemu je u nezamislivo teškim uvjetima okupaciju preživjelo 11 Hrvata, a ubijeno je 14 civila. Utvrđeno je da je 21. studenog 1991. odvedeno, mučeno i ubijeno na osobito okrutan način sedam (7) civila. Ekshumirani su 4. travnja 1992., a na Zavodu za sudsku medicinu Rijeka nalaz obdukcije (i skrnavljenje žrtava) okvalificiran je kao najdrastičniji oblik ratnog zločina nad civilima. Jednoj ženi (64) nakon “Oluje” nađene su kosti jedne noge i torbica, starici (77) nakon “Oluje” nađeno je tijelo bez glave u spaljenoj štali kod blaga, jednoj ženi (57) odsječena je glava kraj šterne, jedna žena (oko 70) zaklana je u Vrhovinama.

Ličko Lešće imalo je 6 žrtava, poginulih od granate, mine ili u obrani.

Krasno Polje: prilikom raketiranja mjesta iz aviona JNA 23. rujna 1991. poginula su 2 civila: mladić (25) i dječak (11).

Saborskom je ubijeno, poginulo i nestalo 56 osoba, uglavnom civila. Na dan okupacije 12. studenoga 1991. ubijene su i bačene u zajedničku jamu u blizini župne crkve 24 žrtve. Pokopane su 15. studenog 1995. Saborske žrtve, pronađene kojegdje bile su stare od 23 do 83 godine, a 12 od njih su žene. Za 12 žrtava ne zna se grob.

Na temelju podataka prikupljenih iz spomenutih izvora, može se zaključiti, da su u obrambeno-osloboditeljskom ratu 1991.-1995. na području Like ubijena, poginula i nestala najmanje 452 lička Hrvata. S obzirom da je Hrvatska vodila obrambeni a ne osvajački rat smatram da ne treba dijeliti civilne žrtve od branitelja, jer da nije bilo srpske pobune i velikosrpske agresije, sve bi žrtve bili civili, osim izvjesnog broja – prebjega iz JNA. Nije poznato je li netko od njih poginuo ili nestao.

Civilne žrtve:

Kaja Grbac 1905.-1992.
Blaž Grbac 1930.-1992.
Grgo Hećimović 1937.-1992.
Jaga Šnjarić 1922.-1991.
Anka Jurković 1919.-1992.
Šime Štampar 1926.- 1991.

Poginuli pripadnici 128. brigade HV „Sv. Vid“ Rijeka:

Franjo Matašić 1948. -1991
Ivan Radica 1968.-1991.
Ivoslav Škaron 1958.-1991.
Miljenko Benaš 1956. – 1991.
Zlatko Liker 1960. – 1991.
Boris Čavlina 1961.-1991.
Franjo Jakšić 1966.-1992.
Vlado Križanović 1963.-1992.
Simeon Mrvoš 1958.-1992.
Ranko Polonijo 1952.-1992.
Zlatko Sorić 1950.-1992.
Miroslav Škrbić 1966.-1992.
Milan Balen 1950.-1994.
Milojica Ivković 1960.-1995.

 

„Oluja“ 1995.:

Zdenko Buković 1961. -1995.
Milan Petrić 1956. – 1995.

 

  1. Gardijska brigada:

Ivica Rukavina 1966.-1991.

 

  1. Brigada:

Željko Jergović 1964.-1991.
Milan Grbac 1957.-1991.
Mile Mrla 1949.-1991.
Ivan Naglić 1939.-1991.

MUP GOSPIĆ:

Milan Mrla 1966.-1991.

Specijalne jedinice policije Gospić:

Pera Šnjarić 1960.-1991.
Milan Crnjak 1970.-1994.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI