Do kada će hodati ‘mrtva žena’?

0
91
Flickr

Theresa May je platila danak svoje nerazumne ambicije i loše kampanje. U kojoj je, uz ostalo, najavila porez na demenciju, odnosno porez na starije stanovništvo koje je vjerno biračko tijelo konzervativaca. Za ispraviti taj stav, trebao joj je gotovo cijeli tjedan medijskih kritika, a u to su se dogodila dva teroristička napada i sve izrečeno je palo u drugi plan

Hladan tuš za Theresu May.Tako bi se mogli opisati prošlotjedni izvanredni parlamentarni izbori u Velikoj Britaniji, kojima konzervativci  nisu osnažili svoj položaj u Parlamentu osvojen na izborima prije dvije godine,već su ga oslabili. A ovo su bili izbori koje je jedino željela May, računajući da će s premoćnom parlamentarnom većinom u slijedeće, minimalno dvije godine, voditi ”tvrdi Brexit”. Nije uspjela, a za Ujedinjeno kraljevstvo ovo su bili doista ”shizofreni” izbori.

Torijevci su polučili dobar rezultat u izbornim jedinicama, osobito izvan  Engleske, ali nisu osvojili većinu, a većinu za hung parliament su im osigurali unionisti iz Sjeverne Irske koji, pak, ne traže ništa osim ”soft” Brexita, točnije pregovaračkog stajališta o mekoj granici s Irskom. U Škotskoj,  koja već mjesecima, točnije nakon referenduma o Brexitu, pritišće za pokretanjem procedure oko novog referenduma o odcjepljenju Škotske od Ujedinjenog Kraljevstva – nacionalisti premijerke Nicole Stugeron su doživjeli pravi potop. U državnom Parlamentu izgubili su čak 20 zastupničkih mjesta. Alex Salmond,bivši premijer Škotske i šef SNP-a, koji je bio ”master mind” prvog referenduma o otcjepljenju i uspio provesti tu ideju kroz vrlo kompliciranu proceduru do kraljičinog potpisa – doslovno je u Škotskoj potopljen od Torijevaca.Tako dobar rezultat u Škotskoj, u kojoj tradicionalno moć u pokrajinskom ali i državnom parlamentu dijele SNP (nacionalisti) i laburisti, konzervativci nisu ostvarili u zadnjih 35 godina.

Na ovakvu situaciju u zemlji čija je stabilnost itekako važna za Europu i u EU-u  i izvan nje, koja je osobito za konzervativnih vlada bezuvjetan američki partner i koja, ako je suditi po nacrtima posebnih trgovinskih i političkih ugovora, nakon Brexita ima ambiciju postati  američki ”filter” prema EU – ključno je pitanje što će biti s Teresom May i hoće li njezin, eventualni odlazak s mjesta šefice Vlade i stranke, izazvati nove izbore, a europsku i svjetsku silu dodatno učiniti još osjetljivijom na terorizam, koji je u Ujedinjenom Kraljevstvu ojačao upravo u eri političkog kaosa koji je nastao nakon referenduma o Brexitu i rezultata kojeg nitko, barem ne eštablishment u politici, biznisu, zananosti i industriji nije očekivao.

Nerazumne  ambicije i loša kampanja

”Mrtva žena hoda”, zajedljivo je komentirao George Osborne, bivši torijevski zastupnik donedavno visoko pozicioniran u toj stranci. Osborne je sada direktor utjecajne novine “Evening Standard” koju su kupili Rusi, a tamo ga je May očito ”makla”. Torijevci, u svakom slučaju, May neće oprostiti ovakav izborni rezultat. Tim više što je izbore odlučila raspisati, zapravo, iz samo njoj znanih razloga, jer ni jedan valjan nije postojao i što je odluku donijela skupa sa 10 svojih prijatelja u stranci, koje je postavila za najbliže suradnike,  a bez širih  konzultacija sa  strankom. Pomalo izlazi na vidjelo da ona čak nije htjela da pregovori o izlasku i sam izlazak budu dio kampanje za izbore 2020.,  što je potpuno pogrešno. Za očekivati je da postigne što bolji aranžman za UK pri izlasku iz EU-a i za njega zatraži potvrdu na izborima 2020. godine.

Da se May  sprema  stranački udar, osobito najglasnijeg oponenta ministra vanjskih poslova, Borisa Johnsona i njegovog kruga, pokazuje mini preslagivanje britanske koalicijske vlade i to je najbolje vidljivo kroz dva ključna kadrovska rješenja. Iz ”mrtvih” je digla Michaela Govea i dala mu resor zaštite okoliša, a svoju glavnu konkurenticu nakon Cameronove ostavke, Andreu Leadsom, je postavila na mjesto Leader of the House – kao prvu osobu Parlamenta. Theresa May je platila danak svoje nerazumne  ambicije i loše kampanje. U kojoj je, uz ostalo,   najavila porez na demenciju, odnosno porez na starije stanovništvo koje je vjerno biračko tijelo konzervativaca. Za ispraviti taj stav, trebao joj je gotovo cijeli tjedan medijskih kritika, te kritika njezina oponenta Jeremyja Corbina, vođe laburista. U to su se dogodila dva teroristička napada, jedan u Edinbourghu, drugi u Londonu i sve izrečeno je palo u drugi plan.

May se nije stigla korigirati niti uliti nadu konzervativnim biračima koji su na referendumu u Brexitu glasali za ostanak UK u EU-u i kojima se forsiranje priče o ”tvrdom” Brexitu nimalo nije svidjelo. I zbog toga su je na izborima kaznili. A nagradili Jeremyja Corbina, kojeg je vlastita stranka htjela smijeniti nakon referenduma o Brexitu kojeg je presudilo tradicionalno laburističko biračko tijelo sa sjevera Engleske. Htjeli su ga smijeniti jer je sebe doveo na čelo stranke na način da je prekinuo stogodišnju tradiciju, prema kojoj vođu stranke u UK biraju čalanovi stranačkog parlamentarnog odbora, a ne članstvo, što je Corbin ishodio prethodno se okruživši ljevičarskom ”mladeži” iz ngo sektora. Corbin je ”zlo” koje je zadesilo britanske laburiste. Ali, potpuno legitimno,  za kampanju je kritizirao May što je kao ministrica unutarnjih poslova  otpustila na stotine policajaca. Populističkom komunikacijom uspio je biračima uvaliti bubu  u uho da je May kriva za lošu sigurnost u Ujedinjenom Kraljevstvu i za dva teroristička napada sa svega nekoliko dana razlike.

Ta Corbinova retorika prestrašenom i konfuznom narodu, donijela mu je broj mandata koje s početka kampanje nije mogao ni sanjati. Terorizam je u drugi plan i zaborav bacio činjenicu da je Corbin simaptizer Hamassa i IRA-e, da je na sva usta hvalio ekonomsku politiku Huga Chaveza koja je Venezuelu dovela na rub propasti. Kao i svaki ultra ljevičar, Corbin je osvjedočeni antisemit i njegovi intervjui vrve od izjava takve prirode. Sve je to pod strahom terorizma palo u drugi plan, čak i činjenica da je Corbin pod kraj kampanje bio prisiljen smijeniti  jednog od svojih najbližih suradnika zbog antisemitskih izjava. Njegova ekonomska platforma nije ništa drugo nego platforma njegovih prethodnika iz vremena prije Margaret Thatcher, platforma koja je UK   dovela do ruba propasti. U tom smislu kao da je kopirao kampanju svog  prethodnika, Eda Milibanda, kojeg su torijevci na čelu s Davidom Cameronom, doslovno pomeli na izborima 2015., iako su ankete do zadnjeg dana najavljivale najneizvjesnije izbore u povijesti britanske demokracije.

Nakon završetka Blairove ere koja je ekonomski bila posve na tragu ”thatcherizma” uz minimalna odstupanja – laburistička politika je  snažnije skrenula ulijevo, obećavala je potpuno drukčiju politiku – obustavljanje štednje, povećanje poreza za najbogatije građane Britanije, osobito bogate strance, veću ulogu države u gospodarstvu i jačanje socijalne zaštite – doživjela je debakl. Njihovu politiku u kampanji nije, kao realnu, percipirao ni dobar dio njima tradicionalno naklonjene britanske radničke klase. I to unatoč tome što su politike i vrijednosti za koje su se zalagali laburisti, i to mnogo oštrije, predstavljale suštinu britanskog društva. Dolazak na vlast laburista Clementa Attleea 1945., koji je na veliko iznenađenje na izborima svladao ratnog premijera, karizmatičnog Winstona Churchilla, označio je početak ere napuštanja tradicionalnog britanskog liberalnog kapitalističkog modela i gradnju poslijeratne države na potpuno drukčijim načelima.

Snažne i  brze  reforme M. Thatcher

Attleeova vlada provela je nacionalizaciju velikih industrijskih pogona, uvela visoke progresivne stope radi redistribucije društvenog bogatstva, osnovala nacionalnu zdravstvenu službu i proširila sustav nacionalnog osiguranja. Iako je Attlee sišao s vlasti već 1951., politike koje je na velika vrata unio u britansko društvo postat će dominantno obilježje te svjetske sile u sljedećim desetljećima, poznate pod nazivom „poslijeratni konsenzus“. Konsenzus je podrazumijevao da ni jedna ozbiljna politička stranka ili društvena snaga ne dovodi u pitanje njegove temeljne pretpostavke. Novi društveni model bio je popraćen i snažnim ekonomskim rastom tijekom pedesetih i šezdesetih, sve do sedamdesetih godina, kada se klima počela iz temelja mijenjati.

Konsenzus je počeo krahirati – inflacija je bila dvoznamenkasta, velike kompanije poslovale su u minusu i održavale se upumpavanjem proračunskog novca, visoki porezi djelovali su krajnje destimulirajuće na razvoj, dok je pokušaj svake veće reforme završavao žestokim otporom sindikata koji su posjedovali enormnu moć u društvu. Velika Britanija je u najrelevantnijim svjetskim medijima u to  vrijeme nazivana – “najvećim ekonomskim bolesnikom Europe”.

Eksperimentiralo se s politikama, ali u zadanim okvirima proklamiranog laburizma, posrtalo se sve više, ponestajalo je ideja, dok se na političkoj sceni nije pojavila Margareth Thatcher. Vladajući Britanijom od 1979. do 1990., Thatcher je provela snažne, brze i sveobuhvatne reforme. “Mi ne trebamo svece, mi trebamo kao država osigurati čvrst pravni okvir unutar kojeg ćemo pustiti sposobne pojedince da rade biznis, zapošljavaju ljude i stvaraju dobit”,  kazala je kad je preuzela ured u Downing Streetu 10. Započela je masovnu privatizaciju državnih kompanija (od telekoma preko aviokompanije do rudnika), smanjila do tada goleme i destimulirajuće porezne stope izravnih poreza, provodila politiku štednje, obračunala se sa štetnim utjecajem sindikata, a neprofitabilne tvrtke pustila da propadnu. Kada je napustila kabinet, rezultati su bili i više nego uspješni: BDP je u tih jedanaest godina povećan za 23 posto, nezaposlenost je znatno smanjena, dok je osobno bogatstvo prosječnog Britanca uvećano za čak 80 posto. Nadimak Iron Lady (Željezna dama) je dobila jer je za sve to skupa – osim političke ideje, vizije i jasnog cilja – trebalo i mnogo hrabrosti.

Jer, dubinske reforme koje je provela, nisu prošle bez posljedica – zatvaranje rudnika (potomci rudara i rudari koji su još živi,  slavili su na dan njezine smrti prije dvije godine, op.a), masovni otkazi u pojedinim sektorima i seljenje teške industrije, potezi su zbog kojih mnogi Margaret Thacher pamte po zlu i ona je za njih simbol uništenja socijalne države i ustoličenja modela neobuzdanog surovog kapitalizma.

U takvim stavovima prednjači dio britanskih intelektualaca koji i sami, potekavši iz establishmenta, u komociji svog obiteljskog backgrounda, te kabineta na Oxfordu ili Cambridgeu, ljevičarsku ideju o “pravdi i jednakosti” doživljavaju romantično, kao dečki iz boarding school koji se nikad nisu potukli na ulici, što im je nedosanjani san, i pretaču je u svoje teorije i društvene kritike koje objavljuju u prominentnim tiskovinama i specijaliziranim časopisima. Ti i takvi, podržali su Corbina u ovoj kampanji i kritizirali May nakon terorističkih napada kada je kazala da će svima koji su pod prismotrom, a njih ima više od 20.000, biti smanjena ljudska prava. Za razliku od Corbina koji bi ”pregovarao” s teroristima, to je bila najrazumnija i najživotnija izjava u kampanji Therese May.

 

Ali, to mišljenje ne dijeli većina građana Britanije, osobito pripadnici srednjeg sloja i “višeg” radništva koji su tri puta uvjerljivom većinom birali Thatcher za premijerku i nakon njenog odlaska nastavili su joj davati masovnu podršku u smislu očuvanja modela kojeg je uvela. Ni desetogodišnja vladavina Tonyja Blaira, ponovit ću, nije previše odstupala od thatcherizma; štoviše, u Blairovim mandatima čak su i laburisti snažno skrenuli udesno i umjesto vraćanja starim vrijednostima, nastavili su učvršćivati politike koje je Thatcher ostavila iza sebe.

Velika gospodarska kriza 2008. dočekala je laburiste na vlasti. Mnogi teoretičari i intelektualci vjerovali su tada da je model, uspostavljen u eri američkog predsjednika Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, doživio svoj kraj i da se jedini spas za svjetsko gospodarstvo nalazi u politikama koje će državi dati daleko veću ulogu u gospodarstvu. Desetljeće vladavine laburista je završeno, dolazak na vlast Davida Camerona 2010. pokazao je da je nova konzervativna vlada ostala dosljedna thacherovskom gospodarskom modelu kojeg je, pod palicom ministra financija George Osbornea, iako oprezno i postupno, dodatno unaprjeđivala i jačala.

Intelektualci i teoretičari i dalje kabinetski “pametuju” kako je “neoliberalizam mrtav”, da su socijalne razlike goleme, te je veća uloga države u gospodarstvu neophodna kako bi izbjegli potpunu katastrofu, većina – i to uvjerljiva većina – britanskih građana i dalje smatra da je nastavak one gospodarske politike koja, uz manje ili veće nijanse, a riječ je ipak samo o nijansama, već tri i pol desetljeća vlada Britanijom – najbolje rješenje za njihovu zemlju.

Rezultate one druge ekonomske politike, politike konsenzusa, koju je Miliband u kampanji suprotstavio kao alternativu postojećoj, Britanci su već kroz krizu i neimaštinu jako osjetili na svojoj koži. Najjasniji komentar rezultata izbora 2015. je dao u tom času gradonačelnik Londona, danas ministar vanjskih poslova i oponent premijerke May, Boris Johnson, a koji glasi: “Narod je odlučno odbio svaki pokušaj vraćanja ove države u ‘70-e godine”. I doista, retorika ‘70-ih, Milibandu nije uspjela u gorljivoj želji da osvoji vlast – i to na način da svoju stranku vrati na ljevicu, da je “deblairizira” i restrukturira na njezinim autentičnim vrijednostima. Ne bi uspjela ni Corbynu, kojeg su sva istraživanja, čak i ono prolaburističke agencije ”Yougov” na početku kampanje smještala na samo dno. Njegov govor sličan Millibandovima iz kampanje 2015.  još više pojačan populizmom i obećanjima tipa – ”Besplatana Sveučilišta za sve” – zaglušile su eksplozije bombaša samoubopjica u Edinbourghu i motori vozila koje je pobilo pješake u Londonu. Te u prvi plan istisnule njegove kritike May. Zagovarajući tzv ”soft Brexit”.

I što sad? Ponajprije, Brexit je izlazak UK-a iz EU-a. Ne postoje ”tvrdi i meki” Brexit. Brexit je proces izlaska pod ugovorenim uvjetima i velikom okviru zadanih pravila. I točka. Priče o ”tvrdom i mekom” Brexitu služe samo kao pijesak u oči narodu i stvaranju straha i konfuzije. Reakcije na izborni rezultat torijevaca, bile su u najmanju ruku čudne. Posebno one koje su dolazile od Europskih pučana i kojima su ironično podržavali Corbina (?). Socijalisti su mu ”pljeskali” po društvenim mrežama i njegov rezultat nazivali ”sjajnim”. Zar antisemitizam i ”hamasizam” spadaju u tzv. europske vrijednosti s kojima i pučani i socijalisti građanima Unije ”ispiru mozak”? Svi  viču da je Brexit sada ugrožen. I tko viče gurajući tu krilaticu u UK?  Gubitnici ovih izbora kojima je huškanje protiv EU-a jedina politika, kao što je UKIP i njihov čelnik, kontroverzni Nigel Farage i oni koji u nedostatku bilo kakve pametne ideje, propast UK-a izvan EU-a vide kao kohezijski model i jačanja federalizma u EU-u, a to su europski birokrati sa svojim ogromnim plaćama i malo kontakta sa stvarnošću.

Farage i eurobirokracija su prvi i jedini put  na istoj strani. Kakvog li paradoksa! Brexit je povijesni proces koji će utjecati na konfiguraciju EU-a i njezinu budućnost. Theresa May se  poskliznula o vlastitu autističnost i ambiciju. Od Camerona, od kojeg je preuzela kormilo britanske Vlade,  naslijedila je uravnotežene proračunske prihode i rashode, većina obitelji plaća manje poreze, a poslovna klima i lakoća poslovanja su uvelike olakšani. Dajući biznisu odriješene ruke, prethodna Cameronova vlada je smanjila nezaposlenost, a britansko gospodarstvo postalo je jedno od najbrže rastućih u Europskoj uniji. I May to nije smjela dirati, već je na  toj klimi trebala ući u Brexit. Mislila je, međutim,  da će ga s pojačanim brojem zastupnika u parlamentu moći potpuno kontrolirati.

Ovako, pitanje je što će biti s njom, a Brexit je definitivno prešao u ruke euroskeptika i u njezinoj stranci i izvan nje. Što je iznimno opasno…